Osnivanjem Gospićko-senjske biskupije u Gospiću, nastavio je i dalje postojati Senjski kaptol. U ponedjeljak, 6. srpnja okupili su se redovni kanonici kaptola „Svete Marije“ u konkatedrali Uznesenja BDM u Senju: prepozit mons. Mile Čančar, mons. Mile Pecić, mons. Tomislav Šporčić i kandidati za nove redovne kanonike – Richard Pavlić, Marinko Miličević i Nikola Turkalj te za začasne Luka Blažević i Silvijo Milin. Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je molitvu Šestog časa. Pročitano je čitanje iz Druge poslanice Korinćanima 12, 1-10. nakon koje je biskup izrekao prigodnu homiliju.

Novi kanonici su potom ispovijedili svoju vjeru, izrekli prisegu vjernosti i poslušnosti biskupu Ordinariju i senjskom kaptolu te pojedinačno pristupili pred biskupa koji im je podijelio kanonička obilježja: biret, mocetu i kanonički križ. Nakon toga prepozit kaptola mons. Mile Čančar poveo je nove kanonike na njihova mjesta u konkatedralnom koru.

Biskup se u propovijedi najprije osvrnuo na titule kanonika koje su počasne titule za neke svećenike biskupije koji su prepoznati po posebnoj zauzetosti u svećeničkom pastoralu i u promicanju evanđeoskih vrijednosti na planu biskupije, kao izričaj posebne zahvalnosti i poziv da nastave u toj zauzetosti na svim razinama života naše biskupije, što nosi sa sobom i veće odgovornosti te nastavio: „Poznat je u tom smislu Isusov stav: ‘Kome je više dano od njega će se više tražiti; kome je više povjereno od njega će se više iskati’ (Lk 12, 48). S ovim priznanjima vi ostajete samo ljudi, kao i ja s redom biskupstva. Ostajemo slabi, potrebiti Božje snage, njegova svijetla u trajnoj borbi sa sjenama svog života.

Za ovo naše razmatranje izabrao sam tekst apostola Pavla iz Druge poslanice Korinćanima 12, 1-10. No, prije toga, spomenuo bih Pavlov tekst iz Poslanice Efežanima o dva svijeta u nama koja su rastavljena i koja stvaraju neprijateljstvo u nama; ali Isus ruši tu pregradu u svome tijelu te ‘od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo’ (2, 14-16). Kao što vidimo, to neprijateljstvo, ta podjela se u nama može izmiriti samo Isusovom milošću, a nikako našim snagama… Zdrava borba je samo ona koja se vodi s Bogom u vlastitom srcu. Borba s Bogom koji želi da mi uvijek pobjeđujemo u smislu da u nama trajno raste Njegov život i da ga u punini imamo…

Pavao nam za primjer nudi svoje vlastito iskustvo. Pavao je upao u krizu kada je otkrio da je jako slab u svom vlastitom viđenju savršenosti. On osjeća veliki raskorak između onoga što jest i onoga što bi želio biti. Pavao ulaže veliki napor da postane ono što bi htio biti, i to pod svaku cijenu želi ulažući sve svoje snage u to da bi došao do savršenosti onakve kako ju on razumije. Utječe se Gospodinu, žarko moleći da On ukloni te zapreke, da izvadi taj trn iz njegova tijela. Ali Gospodin ga ne uslišava. Gospodin mu ne daje mogućnost da on u svom nastojanju prema savršenosti, izbriše svaku sjenu, svaku slabost, iz svoga života. Bog mu ne želi dati tu mogućnost da njegov život bude samo svijetlo, samo sve dobro i lijepo. Pavao zbog ovoga upada u još veću krizu. Ne može prihvatiti slabost koju nosi, a Bog ne poduzima ništa da ga od nje oslobodi. Pavao područje svoje borbe prebacuje na borbu s Bogom pa čak i protiv njega jer ga ne želi osloboditi od slabosti, a Pavlu se čini da bi On to svakako trebao, jer osjeća da je to u skladu sa zdravom duhovnom logikom. Stoga ga zbunjuje Božja, po njemu, čudna logika koju ne može razumjeti. Kao odgovor na njegovu ustrajnu molitvu, Pavao čuje čudnu i zbunjujuću Božju reakciju koja glasi: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti“ (2 Kor 12, 9)… Pavao mora proći kroz jednu trpeću krizu i jednu čudnu borbu, čak i protiv Boga, da bi došao do tog novog, prije mu, posve nepoznatog otkrića Božjeg djelovanja. Nakon ovoga Pavao se posve predaje Bogu i njegovoj neizmjernoj ljubavi, sa svim što on je, uključujući i sav jad koji ga ponižava. Nakon ove spoznaje pjeva jedan svoj Magnificat (Veliča): „Od sada ću se vrlo rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak“ (2Kor 12,9-10).

Pavao i dalje jasno vidi svoj trn u tijelu, svoju slabost, ali se toga više ne stidi priznati. On to vidi kao sredstvo koje ima ulogu da ga ponižava, da ga drži u poniznosti. On tu slabost nije ozakonio u svom životu. On nije digao ruke uz tvrdnju da se tu ne dade niša učiniti i da nema smisla trošiti snage. To bi bilo loše. On se nije prestao boriti protiv te slabosti. Samo što sada veće težište prebacuje na Boga.

Svetost dolazi od Boga, to nije samo neko naše postignuće. Bog je onaj koji posvećuje. Svetost nije savršenost. Zato Bog od nas ne traži da budemo savršeni, nego sveti. „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski“ ideal je koji se u punini ne postiže na ovom zemaljskom putovanju. Nema duhovne formacije bez kriza i borbi. Tko ovo želi izbjeći neće otići daleko na ljestvici svetosti…“.

Biskup je na kraju čestitao novim kanonicima riječima: „Želim i vama i sebi ustrajnost u borbi i strpljivost sa slabostima koje treba ustrajno prikazivati Bogu da bi naše praznine ispunio svojom milošću.“

Nakon službe uvođenja novih kanonika održana je u župnom uredu sjednica senjskog kaptola na kojoj su raspodijeljene dužnosti unutar kaptola i obveze sudjelovanja na određenim proslavama u biskupiji. Mons. Mile Čančar ostaje i dalje prepozit, mons. Mile Pecić lektor, mons. Tomislav Šporčić pokorničar, a novi kanonici – mons. Marinko Miličević teolog, preč. dr. Richard Pavlić kantor i preč. Nikola Turkalj kustos. Novi kanonici zahvalili su biskupu, a kanonik preč. Richard Pavlić koji je ujedno i senjski župnik počastio ih je objedom.