Uvodeći u misno slavlje, mons. Tomislav Subotičanec, privremeni upravitelj Župe sv. Antuna Padovanskoga pozdravio je okupljene vjernike i predslavitelja misnoga slavlja fra Juru Šarčevića te se spomenuo pokojnog župnika mons. Antuna Sentea, koji je naglo preminuo na Božićno jutro 2022. te je pritom i potaknuo sve okupljene da u pobožnosti “Trinaest utoraka sv. Antunu Padovanskom” također mole za pokojnog župnika Antuna.

Osvrnuvši se na pročitane liturgijske tekstove fra Jure Šarčević rekao je da današnja “Božja riječ stavlja pred nas tri važne stvari bez kojih nije moguće biti ni čovjek, a kamoli kršćanin. One su važne ne samo u ovo sveto korizmeno vrijeme, nego i inače u našem životu. Prva se odnosi na potrebu i važnost molitve u našem kršćanskom životu, druga je praštanje i treća potpuno predanje” rekao je uvodeći u homiliju fra Šarčević.

“Knjiga proroka Danijela – jednoga od četiri velika proroka iz 7. stoljeća prije Krista- govori o molitvi zajednice u nevolji, koja može biti molitva svake kršćanske zajednice, pa i naše večeras. Narod je u nevolji, u babilonskom progonstvu. Klanjao se idolima, napustio pravoga Boga, napustio vjeru svojih otaca, i stigla ga kazna progonstva. Postao je narod tvrda srca, tvrde šije, postao je narod otpadnika, bezbožnika. Bog je bio daleko jer mu je narod okrenuo leđa, tako nema hrama, nema kada, nema žrtve. Međutim, među njima, u tom narodu našla se nekolicina pobožnih ljudi, bilo je i pravednika, ostalo je malo stado vjernih. To je Ostatak Izraelov vjeran Bogu. O njima večeras govori odlomak knjige proroka Danijela. Trebalo bi pročitati cijelo treće poglavlje Knjige proroka Danijela pa ćete razumjeti cijeli kontekst i molitvu ovoga mladića koji se zove Azarja. Preporučujem vam da to pročitate večeras kada dođete kući”, potaknuo je fra Šarčević.

“U to je vrijeme u Babilonu vladao poznati kralj Nabukodonozor koji je zbog velikih osvajanja dao sebi sagraditi veliki spomenik od zlata, a tom je prigodom pozvao upravitelje, satrape, namjesnike, savjetnike, rizničare, suce, zakonoznance i sve namjesnike na posvetu kipa. Zatražio je da mu se svi poklone, sva plemena i svi narodi. Tko to ne bi učinio bio bi bačen u plameni oganj. Međutim, trojica mladića (Šadrah, Mesah i Abed Nego), nisu se pokorili kralju, nisu htjeli žrtvovati idolima kralja u Babilonu. Zato ih kralja baci u oganj. A oni usred ognja mole. Gospodin nije dopustio da trojica mladića izgore, već da se On po njima proslavi. Kako su oni molili? Kaže sveti tekst: „Ne zapusti nas zauvijek, ne uskrati nam svoje milosrđe, zbog naših predaka, Abrahama, Izaka.. Primi nas slomljene duše i duha ponizna… Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe.. Izbavi nas, kao nekoć u Izlasku, čudesima svojim…“.

“Kako pouzdana molitva! Primjer je svima”, rekao je fra Jure te istaknuo da smo i “mi ponekad otpadnici i nevjerni Bogu zato valja moliti upravo ovako, poput njih. Bez nje ne možemo ništa učiniti. Zato započinjemo svoj dan s molitvom i s molitvom ga završavamo i zahvaljujemo Bogu za sve dobro, a za loše učinjeno i zlo počinjeno se kajemo”.

“Na ovaj prvi od 13 utorka, večeras, upiremo svoj pogled u našeg zaštitnika sv. Antu Padovanskoga i pitamo se: Zašto je on Bogu i ljudima bio tako mio? Odgovor je jasan: zato što je molio i zato što se sav predao Bogu! A kako je molio? Molio je ne samo riječima već životom, odvajao je vrijeme za Boga, odlazio u samoću, čak bi se i na drvo popeo da bude sam i bliže Bogu. Ljubio je Boga čistom dušom i srcem. Zato ga umjetnici uvijek prikazuju s djetetom Isusom u naručju i sa ljiljanom u ruci. Bog, kao što znamo, ljubi čistoću, srca i duše”, rekao je fra Jure.

“A kako mi molimo? Kako valja moliti?”, upitao je fra Jure te podsjetio na primjer trojice mladića koji su molili u plamenom ognju, ali i na primjer sv. Antuna Padovanskoga. “Prema učenju sv. Antuna sav život kršćana, ne samo fratara, treba se urediti prema trojstvenom zakonu ljubavi u dva pravca: prema Bogu i prema bližnjemu. U tom smislu sv. Antun donosi jedan poučan primjer iz životinjskog svijeta. Kaže, kad orao položi troje jaja u gnijezdo, jedno baci van iz gnijezda, jer ne može hraniti tri orlića, nego samo dva. Tako i mi ne možemo imati tri ljubavi: prema Bogu, prema bližnjemu i prema samima sebi. Jednu moramo napustiti. Boga ne možemo napustiti, ljude ne smijemo, zato valja sebe napustiti. Odreći se sebeljublja, da bi mogao rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu”, naglasio je propovjednik.

“Sv. je Ante bio evanđeoski čovjek, govorio je vrlo jednostavno, ali silno mudro. Povezao je znanost i pobožnost, to što je danas mnogima nemoguće. Baš onako kako mu je rekao sv. Franjo kad mu je dao dozvolu da smije predavati teologiju na učilištu pod uvjetom da mu ona ne ugasi duh pobožnosti i molitve. Sveti Ante nas uči kako se valja predati Bogu. U tom smislu poučna je jedna priča od Tagorea , koju je lako zapamtiti”, rekao je fra Jure te ispričao u nastavku priču o prosjaku koji je “išao proseći, kaže, od vrata do vrata seoskom stazom, kad se u daljini ukazaše zlatna kola. Bila su to kola kraljeva sina. Pomislio sam: ovo je prilika mog života i sjeo sam i širom držao svoje otvorene bisage, čekajući da mi se dade milostinja, a da je nisam ni tražio, doista, mislio sam da će bogatstvo sići obilato oko mene. Ali ono što je bilo moje iznenađenje, kada se, približavajući se, kočija zaustavila, kraljev sin je izašao i, pružajući svoju ravnu ruku, rekao mi: Što imaš da mi daš? Kakva je to kraljevska gesta bila, ispružiti ruku!… Zbunjen i neodlučan, uzeo sam iz svoje bisage zrno riže, samo jedno, najmanje, i pružio mu ga. Kako tužno, uvečer, kad sam, preturajući po bisagama, našao zrno zlata. Gorko sam plakao jer nisam imao hrabrosti dati sve. Neka se nama to ne dogodi, da na kraju našega života, plačemo zato što nismo dali sve ono što je Bog molio od nas da mu damo. Podajmo Bogu sve, a on će nam, već ovdje zemlji, dati stostruko, a na nebu život vječni!”, zaključio je fra Jure Šarčević.