Koncelebrirali su gvardijan fra Klaudio Milohanović, slavonskobrodski dekan dr. Tomislav Ćurić i još petorica svećenika. Posluživao je đakon Marko Obradović te franjevački bogoslovi i sjemeništarci.

U homiliji nadbiskup Hranić govorio je o povijesti franjevaca u Slavonskom Brodu, kojima je austrougarska vlast jedno vrijeme bila oduzela samostan i pretvorila ga u kasarnu, te su se zahvaljujući đakovačkom biskupu Antunu Mandiću ponovno vratili u samostan. Dodao je kako su došavši ponovo u Slavonski Brod 1806. godine, gotovo 50 godina prije proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću, franjevci sa sobom ponijeli i čašćenje svoje nebeske zaštitnice Bezgrešno začeće BDM. Govoreći o Lurdskim ukazanjima posvjestio je kako je Marija po svom bezgrešnom začeću slika i model Crkve, da se na njoj kao prvoj ostvaruje ono što se ostvaruje u Crkvi sa svim krštenicima, te je njezina osobna vjera i prianjanje uz Isusa Krista model i nadahnuće čitavoj Crkvi.

Pojasnio je kako je ovaj blagdan papa Ivana Pavao II., prije 29 godina proglasio Svjetskim danom bolesnika, jer su Marijina ukazanja u Lurdu u ona teška vremena u Europi značila obnovu vjere u Isusa Krista i jer je znao da u bolesti i patnji najviše dolazi u kušnju naša vjera.

Nadbiskup Hranić upozorio je na opasnost da su neki vjernici skloni u bolesti prepoznavati Božju kaznu za grijeh, te pojasnio kako je to primitivno shvaćanje bolesti i poimanja Boga koji je dobri Otac. Istaknuo je da bolest nikada ne može biti volja Božja, jer takvo poimanje Boga također ne odgovara biblijskoj objavi. Pojasnio je i da je pogrešno očekivati da Bog sve rješava čudesima.

„Čovjek koji se u vjeri sjedinjuje s Kristom u stanju je, snagom koju prima od Boga, suočavati se sa svakim trpljenjem i bolešću i sigurno je jači od svakoga zla te na kraju pobjeđuje kao što je Krist Gospodin pobijedio svojim uskrsnućem. Trebamo trijezno i ozbiljno pristupati bolestima, jer bolest je izraz nedovršenosti čovjeka. Na ovoj zemlji mi nismo dovršeni, dovršeni ćemo biti tek u budućnosti, jer naš je ovozemaljski život prolazan. Samo u vjeri u Isusa Krista, koji je završio na križu, možemo pronaći novo svjetlo koje nam daje naslutiti odgovor i na naš patnju i bolest. Isus je radi nas postao odbačenik. Po njegovu križu, jer ga je prihvatio, patnja i bolest prestaju biti prokletstvo, znak odbačenosti i kazne, nego postaju mogućnost posvećenja. Svjedoče to i bolesnici koji su unatoč svom teškom stanju vedri i mirni i zadovoljni te imaju snage gledati na vlastitu bolest u svjetlu Kristova križa. To nije lagan korak, ali tko ga uspije ostvariti stječe osjećaj spokoja i mira, odnosno nestaje osjećaj odbačenosti i osamljenosti“, rekao je uz ostalo nadbiskup Hranić.

Svjestan kako ljudi u neizlječivim bolestima često traže bezuvjetno izlječenje, pojasnio je kako je najbolji primjer kršćanskog pristupanja patnji i bolesti moliti od Gospodina milost da u najtežim trenucima pronađemo njihov smisao i uzmognemo ostati vjerni do kraja.

Na kraju je poručio da poput Marije bezgrešno začete, koja je pred otajstvom svoga Sina također morala rasti u vjeri, živimo po njezinoj oporuci – ‘Što god vam rekne učinite’, što zahtjeva osloboditi se sebe i čitavo svoje biće povjeriti uzdarju Bogu.

Pri kraju mise molitvom pred Gospinim kipom povjerio je sve Gospinu zagovoru.

Ostala četiri misna slavlja predvodili su domaći franjevci, a jednu prijepodnevnu na koju su hodočastili vjernici župe Gospe Brze Pomoći, predvodio je njihov župnik preč. Ivan Lenić.

Blagdanu je prethodila devetnica, koju su predvodili domaći franjevci. Trodnevnicu je predvodio ovogodišnji mladomisnik fra Gabrijel Bošnjak, župni vikar u franjevačkoj župi Duha Svetoga u Požegi.

On je kroz tri dana promišljao o Božjoj ljubavi i milosrđu, o Gospinom pozivu na molitvu i pokoru te vjernicima pojasnio što je prava pobožnost i kako moliti. Zbog epidemioloških mjera ove je godine izostala tradicionalna procesija s Gospinim kipom uz rijeku Savu, koja se u ovoj crkvi održava počevši od 1892. kada je kip nabavljen i blagoslovljen.