Don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i Smilčića, govorio je o Kuharićevoj baštini u obrani istine o Stepincu, istaknuvši da je Kuharić bio glavni pokretač i pronositelj glasa o svetosti i mučeništvu Alojzija Stepinca, premda sebe u svojoj skromnosti nije tako doživljavao. Kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, zajedno s Kuharićem 17. veljače 1979. uputio je papi Ivanu Pavlu II. molbu za Stepinčevo proglašenje blaženim.
Inače, kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere i jedini Hrvat na toj dužnosti. Nakon punih četrnaest godina na čelu Kongregacije za nauk vjere, kardinala Šepera naslijedio je Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI.

Uz javne istupe kroz propovijedi, Kuharić je i crkvenom sudu dao tri svjedočanstva. Za Stepinca je rekao: “Moglo bi se misliti da je bilo mudrije da je šutio, ali on, jer je bio potaknut iz svoje savjesti, budući da je bio branitelj svoga stada, nije mogao ponašati se kao pas koji ne zna lajati”. U odnosu prema svećenicima i narodu, Stepinac se, prema Kuharićevim riječima, uvijek pokazivao kao brat i prijatelj, a ne kao poglavar.

Kuharić je imenovao povijesnu i teološku komisiju kojoj je povjerio proučavanje i ispitivanje svega vezanog uz Stepinčevu kauzu. “Postojanost njegovog uvjerenja o Stepinčevoj nevinosti trajno je podupirao dokumentima i činjenicama. Uvjeren da je Stepinac svetački živio i mučenički umro, u taj je stav uložio svoj autoritet i život. Misao o proglašenju Stepinca blaženim i svetim bio je njegov životni program”, rekao je Baričević.

Kuharić je istinu o Stepincu branio i prigodom 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu, kada se 1969. protokolarno i kratko susreo s Titom u HNK-u, a tijekom večere u Banskim dvorima duže je razgovarao s predsjednikom Sabora SR Hrvatske Jakovom Blaževićem, javnim tužiteljem u procesu protiv Stepinca. Javnu i privatnu obranu Stepinčeve nedužnosti smatrao je “obvezom svoje savjesti te poslanjem braniti istinu i njegovo ljudsko dostojanstvo, čime je branio i Crkvu i prava svakog čovjeka”.

Citirajući Kuharića, Baričević je rekao da je Stepinac “bio čovjek Crkve, graditelj i branitelj njezina jedinstva s Petrom. Braneći njega, branili smo temelje naše vjere, hrabrili smo i našeg hrvatskog čovjeka”. Premda se Stepinčeva kauza vodila tajno, Kuharić je o njoj govorio otvoreno i javno, unatoč brojnim napadima. Smatrao je godišnjicu Stepinčeve smrti blagdanom za vjernike. Duboko je osjećao bîlo svoga zareditelja, dao je urediti novi Stepinčev grob i spomen-zbirku te isticao da se Stepinac “nije znao cjenkati ni s kim. Davao je obilno zemaljska dobra i svoju osobu, cijeli svoj život Kraljevstvu Božjem”.

U 28-godišnjem upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom, Kuharić je osnovao 60 novih župa. Na prijetnje vlasti da djeluje ilegalno, jer su stanovi pretvarani u bogoslužne prostore, odgovorio je: “Dajte nam živjeti legalno, pa nećemo otvarati bogoslužne prostore ilegalno.” Otvorio je Dom za stare i nemoćne svećenike, podupirao katoličko izdavaštvo i medije.

Pokretač je i sudionik višegodišnje svenarodne proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, od Solina 1976., Knina, Nina, do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine. Bio je domaćin prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. godine, o 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije.

Posebnu je pozornost Kuharić pridavao Hrvatima diljem svijeta, koje je posjećivao i povezivao s Domovinom. Zalagao se za odnose s vlastima uz poštivanje istine i pravde. “Nije se dao od nikoga ucijeniti, zastrašiti, niti je molio milost od zemaljskih upravljača”, istaknuo je Baričević.

Podsjetio je i na Kuharićev strah da će Teološko društvo Kršćanska sadašnjost postati “sindikat teologa pod nadzorom države, a protiv biskupa”, zbog čega je trpio. Bio je spreman ostati bez “Kršćanske sadašnjosti”, ali ne bez slobode i jedinstva Crkve. Zahvaljujući njegovu razboritom vodstvu, Crkva u Hrvata izbjegla je razdor, naglasio je Baričević, dodavši da je Kuharić svojom službom nadilazio granice Zagrebačke nadbiskupije.

Bio je “bistro dijete koje je voljelo prirodu, promatralo iznad užeg zavičaja, duhovni gorostas zagledan u drugu stranu”. U brizi za duše bio je zauzeti župnik, neustrašivi biskup i ponizni kardinal. Njegovi su orijentiri bili obitelj iz Gornjeg Pribića i nadbiskup Stepinac, koji ga je primio kao pitomca Dječačkog sjemeništa na Šalati.

Kuharić je duhovni velikan 20. stoljeća u hrvatskom narodu, koji je ostavio neizbrisiv trag u nacionalnoj svijesti i za života bio na glasu svetosti, rekao je dr. sc. Zlatko Begonja. U razdoblju komunizma i progona Crkve, Kuharić i Stepinac, s izraženim vjerskim i moralnim kvalitetama, bili su nositelji otpora i čuvari hrvatskih vjerskih, kulturnih i tradicijskih vrijednosti. “Učili su da djelovanje po savjesti mora biti temelj ljudskog ponašanja, bez obzira na okolnosti”, poručio je Begonja.

Kuharić je započeo svećeništvo 1945., u teškom vremenu progona, kada su svećenici smatrani narodnim neprijateljima. Komunistički režim nastojao je oslabiti crkveno jedinstvo staleškim udruženjem svećenika. Mladi svećenik Kuharić slijedio je Stepinca, koji je upozoravao svećenike da ne nasjednu na režimsku igru, rekavši: “Generali uzmiču!”

Tijekom 1971. Kuharić je ostao miran i uz narod. Sudjelovao je u procesu uspostave suverene Hrvatske te bio orijentir narodu i vlasti. “Branio je Stepinca, njegove kršćanske stavove i neokaljanu savjest. Njegov glas bio je produženi odjek Stepinčeve riječi: ‘Moja je savjest čista'”, rekao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, naglasivši da Crkva pokretanjem Kuharićeve kauze prepoznaje snagu njegove duhovne ostavštine.

“Kuharić nije bio samo svjedok Stepinčeve svetosti, nego i njegov nasljednik i čuvar duhovne baštine. Ostao je vjeran Evanđelju, Crkvi, savjesti, vjeri i služenju Bogu i narodu. To nas nasljeđe obvezuje”, poručio je mons. Zgrablić.

“Knjiga je svjetionik u vremenu kada Crkva i društvo trebaju primjere savjesti, dosljednosti i vjernosti. Gospodin nas po Kuhariću poziva na čvrstoću u istini i blizinu s Bogom i čovjekom. Kuhariću je savjest bila kompas, a Evanđelje mjera svega”, rekao je nadbiskup. Dodao je da Kuharićevo svjedočanstvo izaziva i nas da budemo savjesni, hrabri i vjerni Bogu, Crkvi, narodu i sebi.

Autor Juraj Batelja naglasio je da je Kuhariću bila “važna prisutnost u svakom kutku hrvatske zemlje” te je ostavio “sjajnu stazu kamo god je pošao”.