O knjizi su govorili dr. sc. don Zdenko Dundović, autor uvodne studije u knjizi i ravnatelj Teološko-katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru te recenzenti knjige, izv. prof. dr. don Josip Dukić, profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i dr. sc. Elvis Orbanić, znanstveni suradnik Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci.

Izdavač knjige je Državni arhiv u Zadru, a suizdavači su Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije Zmajević i Hrvatski povijesni institut u Rimu pod ravnanjem dr. Tomislava Mrkonjića.

Dr. Dundović u uvodnoj studiji navodi kako su u burnom 16. stoljeću u Ninskoj biskupiji vođena dva mletačko-osmanska rata (1537. – 1540. i 1570. – 1573.), što je uznemirilo zadarsko zaleđe. Ninska biskupija obuhvaćala je široko područje od Like do Bukovice, Ravnih kotara i ninskog kopnenog okruženja. U vrijeme osmanskog osvajanja dogodila se velika ekonomska i demografska šteta. U nepovoljnim povijesnim okolnostima ninski biskupi nastojali su očuvati vjeru i moral kod svećenstva i laika.

Prvu apostolsku vizitaciju u Ninu obavio je vizitator Augustin Valier od 20. svibnja 1579., drugu Mihovil Priuli od 4. svibnja 1603. a treću apostolski vizitator, zadarski nadbiskup Oktavijan Garzadori 1625. godine.

Na ninskom i dalmatinskom području bili su utjecaji i prisutnost Venecije, lokalnog hrvatskog stanovništva za koje je zapisano da koristi svoj ilirski jezik te Osmansko carstvo koje je opustošilo ninski kraj. Apostolski vizitatori zapisali su tada kako u Ninu zatječu teško stanje, grad je gotovo potpuno uništen i napušten, a mnoge crkve u Ninu su spaljene i uništene.

Dr. Dukić opisao je kako su u prvoj vizitaciji zapisi o svim ninskim crkvama. Za svaku se kaže kako su ih u vrijeme rata Turci uništili, neke su zapalili do temelja, a neke oštetili. Nijedna crkva nije bila za uporabu.

U prvoj vizitaciji Valier spominje opatiju sv. Ambrozija i crkvu sv. Ivana Krstitelja uz koju djeluju dominikanci. Za crkvu sv. Antuna piše da ima samo zidove, bez krova. Crkva Svetoga Duha je spaljena, bez krova i bez oltara. Crkva Sv. Marije je spaljena, ima zidove i goli oltar, crkva sv. Mihovila je spaljena, bez vrata. Spaljenu crkvu sv. Ivana evanđelista popravio je poznati zadarski odvjetnik. Spaljena crkva sv. Katarine pokrivena je slamom da bi se moglo u njoj obavljati obrede te se navodi da u urušenu crkvu ulaze životinje. To su crkve u gradu Ninu.

Vizitator zatim spominje župe izvan Nina. Navodi kako u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Viru svećenik kaže da bogoslužje služi na ilirskom jeziku i da se svi pričešćuju, osim Šime Ćaće koji ima priležnicu. „Vizitacije pokazuju realni život. Naš posao povjesničara nije uljepšavati prošlost, nego prikazati realno stanje. U toj vizitaciji kaže se i da se biskupski dvor u Zadru treba što prije obnoviti“, rekao je dr. Dukić.

Vizitator Valier pohvaljuje prisutnost važne brige za siromašne u Ninu, odvajao se prihod za siromašne. Tu su i zapisi o bratovštinama, skulama laika. Bile su bratovštine sv. Ivana, sv. Marije Magdalene, Duha Svetog, Presvetog Sakramenta. U biskupiji je bio i jedan hospital, crkovinarstvo, naveo je dr. Dukić sadržaj zapisa prve vizitacije.

U zapisima druge i treće vizitacije vidi se drugačije stanje. Zapisano je kako se život vraća u Ninsku biskupiju, neke crkve su obnovljene. Tu je više podataka o sakralnoj baštini, inventaru i arhitekturi, više podataka o okolnim župama: Vrsi, Zaton, Posedarje, Novigrad, Ražanac, Privlaka, crkve Gospe od Zečeva.

Treća vizitacija pokazuje izravniju povezanost s odredbama Tridentskog koncila koje su župnici morali primjenjivati u praksi. U prvoj vizitaciji to se nije moglo naći jer je bilo ratno stanje, npr. pitanje rezidencije. U trećoj vizitaciji navodi se praksa  pouke, propovijedi, katekizam, svatko se trudi na svoj način, ne samo pouka klerika, nego se održava i vjeronauk za djecu.

„Sve tri vizitacije su prvorazredni izvor za pisanje ozbiljne sinteze o ninskom prostoru“, poručio je dr. Dukić i pozdravio nastavak s objavljivanjem rukopisa apostolskih vizitacija i drugih biskupija. Najavljena je priprema izdanja vizitacija Zadarske nadbiskupije. Preporuka je da se to učini i za Splitsko-makarsku nadbiskupiju, kao što je već učinjeno za Hvarsku biskupiju.

Dr. Dundović istaknuo je da značaj Ninske biskupije u hrvatskoj nacionalnoj povijesti zaslužuje takvo izdanje koje je prvorazredni povijesni izvor za proučavanje crkvene povijesti 16./17. stoljeća i „bolje razumijevanje bogate i olovne prošlosti drevne Ninske biskupije“.

Naime, nakon Tridentskog sabora (1545. – 1563.) Sveta Stolica slala je u sva biskupijska sjedišta posebne izaslanike za provedbu poslijetridentske obnove, koji su u Rim slali izvješća o stanju vizitiranih biskupija i kontaktima s crkvenim osobama. Rukopisi vizitacija pokazuju duhovno i materijalno stanje vizitiranih biskupija.

Vizitacija je bila znak osobite pažnje i skrbi pape prema dotičnom kraju, potpora domaćem biskupu, ali i kontrola njegovog djelovanja, rekao je dr. Elvis Orbanić. „Stanje na terenu Sveta Stolica sagledavala je kroz apostolske vizitacije kojima bi se, današnjim ekonomskim rječnikom rečeno, vršila detaljna inventura: pregled materijalnog stanja crkava te ponašanja klera i vjernika laika“, istaknuo je.

Pojasnio je zašto je papa odlučio dodatni nadzor tih prostora. Dalmacija je bila ugrožena zbog turskih provala, u doticaju s pravoslavljem te je, za razliku od Istre, bila uključena pod skrb 1622. godine Zboru za širenje vjere (Sacra Congregatio de Propaganda fide). Istra i sjeveroistočni dijelovi današnje Italije bili su u vezi s Njemačkim Carstvom, odakle je dolazio protestantizam.

Dr. Orbanić predstavio je tri apostolska vizitatora koji su obišli Ninsku biskupiju.

Prvi, Augustin Valier je uzorni veronski biskup kojeg je papa Grgur XIII imenovao apostolskim vizitatorom dalmatinskih biskupija u listopadu 1578. godine. U siječnju 1579., nakon četiri dana plovidbe, stigao je iz Venecije u Zadar, odakle se otisnuo put Hvara. Potom je slijedilo vizitiranje Korčule, Kotora i Budve te Splita. Tijekom proljeća pohodio je ostale biskupije i stigao preko Trogira, Šibenika i Zadra do kvarnerskih otoka. Istarske biskupije vizitirao je u prosincu 1579. i početkom 1580. godine.

„Valier je od 1583. kardinal. Čak je bio ozbiljan kandidat za novoga papu, no njegov su izbor svaki put spriječili španjolski kardinali jer su ga kao Mlečanina držali nepriličnim Habsburgovcima. Nakon imenovanja apostolskim vizitatorom, dao je prevesti na hrvatski jezik svoj katekizam prvotno namijenjen za djecu njegove dijeceze. To je izdanje iz 1578. dijelio po Dalmaciji.

Drugu apostolsku vizitaciju svih biskupija na području venecijanske Dalmacije napravio je biskup Vicenze Mihovil Priuli. Iz njegove obitelji potekla su tri dužda, niz diplomata i poslovnih osoba, četiri kardinala i više biskupa. Mihovilova neporočnost, pobožnost i revnost uzeti su u obzir kad ga je Sveta Stolica nakon dvadesetak godina poslije Valiera uputila da u papino ime vizitira dalmatinske biskupije i u njima provede potrebne reforme.

Razlog tome pohodu bio je i smirivanje napetosti između venecijanskih vlasti i dalmatinskog klera u vezi s tzv. Kliškim pothvatom. Papa je i ranije tražio da Venecija ne poduzima nasilne mjere protiv nekih biskupa i klera koji su im se u tom pothvatu zamjerili. Priuli je putovao brodom iz Venecije duž istarske i dalmatinske obale do Kotora oko sedam mjeseci, od prosinca 1602. do ljeta 1603. godine. Priulija je služba vizitatora toliko iscrpila da je po povratku u Veneciju teško obolio te nakon dvadeset dana umro“, pripovjedio je dr. Orbanić.

Treći apostolski vizitator Dalmacije bio je Oktavijan Garzadori. Rođen je u Vicenzi, a službovao je u Rimu više od 30 godina kao stručnjak za pravo. U ožujku 1624.  imenovan je zadarskim nadbiskupom. Iste ga je godine papa imenovao svojim posebnim vizitatorom, reformatorom „cijele pokrajine Dalmacije“. Odmah je pohodio tamošnje biskupije pod upravom Venecije od Budve i Kotora do Krka i o tome na više od dvije tisuće stranica sastavio izvješće Visita della Dalmazia di diversi collegi e monasteri 1624./25.

„I on je bio premoren poslom vizitatora te se razbolio kao i gotovo svi njegovi pratitelji. Zaključivši apostolski pohod, nastavio je djelovati u Zadru, no u zadarskoj sredini nije se dobro snalazio u ulozi nadbiskupa pa je tražio premještaj u talijansku biskupiju. U obrazloženju svoje odluke Svetoj Stolici napisao je: ‚Ja ne razumijem govor ovoga naroda koji skoro sav govori dalmatinski, a oni ne razumiju mene, na moju veliku žalost.‘ Godine 1639. povukao se u okolicu rodne Vicenze na obiteljsko imanje gdje je i preminuo“, rekao je dr. Orbanić.

Predavač je istaknuo da su apostolske vizitacije u ranoj poslijetridentskoj eri bile važno sredstvo u postizanju katoličke obnove. Dokazi za to su njihovi rukopisni zapisnici koji se nalaze uglavnom u rimskim arhivima, a danas otkrivaju „dinamiku povijesnih procesa, povijesti velikih i tzv. malih ljudi, svećenika i laika. Nezaobilazno su vrelo podataka o našim krajevima koje povijest nije mazila, a arhivi za ta razdoblja često su vrlo oskudni“, kazao je.

„Priulijeva vizitacija imala je i političku funkciju u smislu mirenja klera s državnim vlastima. Papinski vizitatori imali su dužnost pohoditi biskupije, kaptole, župe, samostane, bratovštine i ostala vjerska udruženja, sve crkve i kapele. Trebali su utvrditi i stvarno stanje pastoralnog djelovanja i ponašanja klera, vrlina i mana laika. To su činili ispitivanjem od biskupa na niže. Ujedno su protiv prekršitelja crkvenih zakona vodili postupke i donosili presude.

Apostolski vizitatori nisu na teren išli sami. Imali su pratnju suradnika teologa, stručnjaka u crkvenom pravu te jednog ili više bilježnika koji su o svemu vodili zapisnike. Čistopis zapisnika zaključene vizitacije bio bi predan Svetoj Stolici. Primjer vizitatora Valiera ukazuje da se radilo o zapisnicima nastalima na terenu u njegovoj kuriji u čijem su arhivu sačuvani izvornici prvopisa“, istaknuo je dr. Orbanić.

Predavač je opisao i kontekst koji je potaknuo apostolske vizitacije. Razdoblje nastanka rukopisa objavljenih u knjizi je posljednja četvrtina 16. i prva četvrtina 17. stoljeća. „To je burno i složeno vrijeme za Crkvu i društvo u cjelini, čitavog europskog prostora. Crkvu je zahvatila kriza s kraja Srednjeg vijeka čiji se rasplet odvio kroz katoličku obnovu započetu krajem 15. stoljeća i kroz refomaciju“, rekao je.

Reformacija na području današnje Njemačke bila je usmjerena protiv Katoličke Crkve te su nastale nove protestantske zajednice.

„Tridentskim koncilom koji se održavao sredinom 16. stoljeća (1545. – 1563.) u Trentu na sjeveroistoku Italije nastojalo se oko crkveno-vjerskog jedinstva ne samo u Njemačkoj, jer je protestantizam uzeo većeg maha. No, do kompromisa nije moglo doći. Uspješnost toga Općeg crkvenog sabora je u tome što je jasnije definirao istine katoličke vjere te je snažno utjecao na obnovu discipline i pastorala u katolicizmu. Važnost Tridentskog koncila je u tome što je obilježio katolicizam u razdoblju do Drugog vatikanskog sabora sredinom 20. stoljeća.

U razdoblju poslijetridentske katoličke obnove ključno uporište dušobrižništva u svakoj biskupiji trebao je biti njezin biskup. Koncil je dekretima o dužnosti rezidiranja i o zabrani gomilanja beneficija naglasio biskupovu osobnu pastoralnu odgovornost. U nizu sposobnih, kreposnih i svetih biskupa ubrajaju se sv. Karlo Boromejski i sv. Franjo Saleški. Njima je bio sličan i veronski biskup Augustin Valier koji će povezati Istru i Dalmaciju kao njihov prvi apostolski pohoditelj“, istaknuo je dr. Orbanić.

Zbog problema izazvanih reformacijom, „Tridentski koncil bio je usmjeren prema određenoj rimskoj centralizaciji, a želio je stvoriti instrumente koji bi jamčili da će se odredbe koje je Koncil odlučio provoditi u različitim biskupijama poštovati. Jedna od tih instrumenata bila je i apostolska vizitacija“, kazao je.

Podsjetio je da su „biskupi već u ranokršćansko doba pohađali kršćanske zajednice u svojim biskupijama kako bi ispravljali nedostatke i ohrabrivali za nastavak puta u Kristovom duhu. S vremenom takve su vizitacije propisivale sinode na Istoku i na Zapadu. Kroz Srednji vijek dolazilo je do zastoja vizitacija zbog stalnog povećanja broja povlaštenih crkava i samostana koji su bili izuzeti od biskupske vlasti, a time i nadzora putem vizitacija.“

Stoga je Tridentski koncil odlučio da je svaki biskup postao dužan osobno, a u slučaju spriječenosti posredstvom svoga generalnog vikara ili imenovane osobe, pohoditi svake godine svoju biskupiju. Ako je prostorno bila velika, trebao ju je obići tijekom dvije godine.

„Cilj tih pohoda je bio određen odlukom Koncila: učvršćenje vjere te obnova svećenstva i laika u pobožnosti i ponašanju. Pape su uglavnom na prijedlog kardinalskog zbora Koncila u pojedine biskupije slali izvanredne vizitatore, pohoditelje s najvišim ovlastima“, kazao je predstavljač.

Urednik i inicijator toga izdanja je doc. dr. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru koji iz zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati na predstavljanju knjige. Pokojni dr. Josip Kolanović priredio je prvi prijepis rukopisa iz izvornika. Ta se knjiga nastavlja na knjigu iz 2005. koju su priredili Veljko Mardešić i Slavko Kovačić, „vrsni crkveni povjesničar čiji je ugled temeljen na velikom znanju i poštenom historiografskom pristupu, po čemu je prepoznat i van granica naše domovine“, rekao je dr. Orbanić.

Na predstavljanju su bili i zadarski nadbiskup Želimir Puljić i prof. dr. Nedjeljka Balić Nižić, prorektorica Sveučilišta u Zadru. Naime, objava prijevoda izvornika u toj knjizi na hrvatski jezik zasluga je upravo dr. Balić Nižić i izv. prof. Šime Deme.