U bazilici svetišta Gospe voćinske slavili su ponajprije pokorničko bogoslužje s prigodom za osobnu svetu ispovijed. Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje, koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Pozdravljajući okupljene učenike i djelatnike spomenutih škola kazao je kako je važno na početku slavlja provjeriti što su oni zapravo donijeli u svojim srcima na hodočašće. Upitao ih je do kamo sežu njihovi osjećaji, istaknuvši da je tužno biti bezosjećajan čovjek i duhovno izgubljen, udaljen od Boga. Zapitao ih je potom do kamo dopire njihovo povjerenje, je li ono ograničeno samo na prijatelje ili seže do Boga. Upitao ih je još što zapravo vole i do kuda ih vodi njihova ljubav te gdje je Bog s obzirom na nju. Konačno je zapitao do kamo seže njihovo zanimanje ovog trenutka, ili su prema svemu i svakome ravnodušni te se nalaze na nekoj površini gdje nema ničega ozbiljnijega. Kazao je da su sve to pitanja o njihovu duhovnom stanju i da je smisao hodočašća – koje nije izlet u prirodu – ulazak u vlastitu dubinu te poput mnoštva onih koji su tijekom povijesti dolazili i u ovo voćinsko svetište po zagovoru Isusove Majke otvoriti svoje duhovno biće Bogu da ga on oživi, pročisti i učvrstiti.

U homiliji biskup Škvorčević je kazao mladim hodočasnicima kako su upisali određene srednje škole, a da vjerojatno većina od njih još ne zna što će konačno biti: znanstvenici, književnici, liječnici, gospodarstvenici ili nešto drugo. Istaknuo je kako pri izboru zvanja ne bi smjeli zaboraviti da je najvažnije pitanje tko od njih želi biti čovjek. Pojasnio je da je svijet pun stručnjaka na različitim područjima, ali da nije mali broj onih koji su svoju učenost upotrijebili protiv čovjeka. Upozorio je da nas je i na ovom hodočašću Marija na svom voćinskom liku dočekala s djetetom Isusom u naručju, svjedočeći da je Sin Božji izabrao postati čovjekom, biti patnik, umrijeti za drugoga te na taj način ostvariti ono najbolje i najviše s obzirom na čovjeka.

Činjenica da je Bog želio postati čovjekom ima veliko značenje za nas da se u svom postojanju prvenstveno trudimo oko toga da svatko od nas bude čovjek. Naime, nitko nas nije pitao želimo li se roditi kao ljudi, ali sada kad već postojimo nema za nas druge sreće nego nastojati to biti u punom smislu. U našu jedinstvenu i neponovljivu osobu upisano je uvjerenje da ovo što sada ostvarujemo još uvijek nije puno čovještvo, da mi možemo biti drugačiji, što nas obvezuje da sve učinimo kako bismo rasli na razini „biti“. Kad god je netko tijekom povijesti čovječanstva, napose na visokim društvenim položajima, želio biti nešto drugo a ne čovjek, donio je veliku nesreću ne samo za sebe nego i za mnoštvo drugih ljudi. Biskup Škvorčević je podsjetio na kreatore totalitarnih sustava tijekom dvadesetog stoljeća i mnoštva onih koji su bili njihove žrtve. Naglasio je kako smo i danas svjedoci da neki koji su gospodarski i oružjem moćni a siromašni čovještvom upotrebljavaju svoju moć protiv drugoga čovjeka, i da o tom veoma rječito govori rat u Ukrajini.

Istaknuo je kako nas naviještena sveta čitanja uvode dublje u postavljena pitanja. Na temelju ulomka iz Djela apostolskih biskup je kazao da se kršćanstvo od prvih svojih početaka očitovalo kao konkretan model „biti čovjek u Isusu Kristu“. Spomenuo je kako i sâm Isus u današnjem evanđelju daje naznake učenicima i upućuje ih na put najveće humanizacije, uvodi ih u otajstvene dimenzije kako biti čovjek te ih uvjerava: »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!« Napomenuo je kako čovjek nije biće koje je sretno onda kad nešto ima, kad je bogat stvarima oko sebe, a u sebi prazan, zarobljen sebičnošću, nego je sreća biti čovjek, što se ostvaruje do najvišeg stupnja kad živimo za drugoga, kad ljubimo. Očovječenje tim putem ostvario je sam Sin Očev, predavši sebe za nas u smrt na križu, posvjedočivši nam kako se postiže smisao našeg ljudskog postojanja. Biskup je kazao da je izazovna poruka koju nam je Bog dao po svome Sinu koji je za nas postao čovjekom i dao sebe za nas na križu: naš svijet se mijenja na puninu postojanja kad Bog sebe stavi u posvemašnji odnos ljubavi prema čovjeku i kad čovjek tim istim putem stavlja sebe u odnos prema čovjeku, a ne isključivo prema materijalnoj stvarnosti.

Biskup Škvorčević je potaknuo mlade neka ne dopuste da sebičnost bude stil njihova života, nego da se otvore Božjem pristupu u Isusu Kristu kao najboljem modelu očovječenja. Kazao im je neka usvoje Isusovu božansku istinu o nama te se odvaže u svojoj slobodi prihvatiti njegov izazov: »kako sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge«. Pojasnio im je da mi ne možemo sami sebi dati ljubav ili je kupiti, nego je ona dar Božji, da i na ovom hodočašću mole za to najveće dobro te budu moćni u svom duhu živjeti odnos nesebičnosti prema drugima. Potaknuo je učenike da tragajući za osmišljenjem svoga postojanja razmišljaju u navedenim Božjim koordinatama, uvjereni da bolja Hrvatska ne ovisi prvenstveno o znanosti, gospodarstvu i drugim našim djelatnostima, koliko o duhovnoj moći ljubavi kao polazištu svakog ljudskog djelovanja.

Ovo hodočašće u Voćin nije tek nešto usputno, nego duhovni korak na kojem sebe prosuđujemo božanskim mjerilima, te se Marijinim zagovorom povežemo u Isusu Kristu sa svima onima koji su njegovi i budemo u Hrvatskoj njegovi prijatelji i međusobno, pripomenuo je biskup. Podsjetivši na Isusove riječi: »veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje«, pojasnio je kako prijateljstvo nije nešto što možemo odrediti, naručiti, iznuditi, nego se ono rađa kao poseban Božji dar, a temelj mu je međusobno povjerenje i ljubav. Dodao je kako Bog želi da na taj način budemo na visokoj razini života, koju ne možemo postići digitalnim, virtualnim ili nekim drugim putem, koji nas nerijetko uvodi u svijet mračnih ljudskih odnosa. Zamolio je Isusovu Majku, Gospu Voćinsku da pogleda mlade hodočasnike koji čeznu za veličinom i uspjehom, i da im pomogne da i oni odgovore Bogu, kao što je ona učinila kad mu je rekla: »Evo me, neka mi bude po tvoj riječi«.

Nakon popričesne molitve biskup Škvorčević je predvodio čin povjere nazočnih učenika i djelatnika školâ Isusovoj Majci, koji je zaključen pjevanjem „Kraljice neba, raduj se“.

Na svršetku euharistijskoga slavlja kazao je srednjoškolcima kako ih je ovim hodočašćem Isus Krist zagovorom svoje svete Majke uključio u snažni dinamizam svoje božanske ljubavi očitovane u njegovoj smrti na križu i uskrsnuću. Poželio im je da se nikada ne prepuste nasilju prema drugome, jer je ono uvijek poniženje i gubitništvo, potaknuvši ih da žive onim stilom života, koji njima i drugima daje puno dostojanstvo. Zahvalio je njihovim roditeljima, obiteljima, ravnateljima i profesorima u njihovim školama, vjeroučiteljima i svećenicima koji služe njihovoj duhovnoj izgradnji. Zaželio im je još puno radosti tijekom boravka u voćinskom svetištu.

Na kraju je Željko Gomerčić, učenik Katoličke gimnazije u Požegi zahvalio biskupu Škvorčeviću za predvođenje slavlja i sve dobro koje čini mladima putem katoličkih škola i na druge načine, a Anastazija Čičković, učenica Katoličke klasične gimnazije iz Virovitice uručila mu je cvijeće. Nakon odmora i okrjepe mladi hodočasnici su prigodnim zabavnim programom zaključili svoje hodočašće.