Uvodno je čestitao svim članovima i poklonicima Augustinove misli spomendan zaštitnika, podsjetivši na njegovo golemo značenje u povijesti Crkve, teologije i duhovnosti.

„Na nama je moliti njegov zagovor“, kazao je dr. Vuković, „ali i nasljedovati ga u potrazi za Bogom, spasenjem, istinom i to čitavim svojim bićem, osobito vjerom i razumom“. Usmjerivši temu homilije na eshatološka pitanja, propovjednik je sažeto govorio o talijanskom misliocu, filozofu i teologu Sergiu Quinziju, našem starijem suvremeniku (1927. – 1996.), koji je poput sv. Augustina žarko i gorljivo tragao za Božjim ponovnim dolaskom i njegovim Kraljevstvom. Apokaliptičko ozračje, podsjetio je, nije više daleka budućnost, nego naša svakodnevica i ne možemo tek tako prijeći preko znakova vremena: „Biblija i Quinzio jasno najavljuju propast svijeta i povijesti, koja će biti dramatična, ali nipošto tragična za vjernike kršćane, koje stoga i Pismo i Quinzio pozivaju na budnost, oprez, pozornost, buđenje iz ravnodušnosti i zaborava“.

O nuždi budnosti i tragediji zaborava Isusova obećanja da će ponovno doći Quinzio je posvetio cijeli svoj život, o čemu je i analitički i nadahnuto pisao dr. Boris Vulić, objavivši nedavno knjigu znakovita naslova Vjera kao eshatološko nestrpljenje, koja je bila polazište za promišljanje dr. Vukovića. „Quinziju je temeljno polazište i vjere i razmišljanja Sveto pismo“, razložio je te nastavio: „Sveto pismo, odnosno Božja riječ za njega ima apsolutni primat u odnosu na sve druge pisane autoritete te on uistinu gorljivo, sa strahom i drhtanjem, polazi od Pisma i Riječi Božje, pa učinimo to i mi“.

„U današnjem čitanju iz Druge Petrove poslanice, kao i na drugim novozavjetnim mjestima, govori se o Danu Gospodnjem kao o ‘kradljivcu’ i mi ne znamo datum i vrijeme tog dolaska, no sigurno je da će se dogoditi i to iznenada. Zlo koje se razmahalo jedan je od najsigurnijih znakova blizine tog Dana, a koliko se samo zla umnožilo u 20. i 21. stoljeću“, pitao je dr. Vuković upozorivši na ozbiljnost opomene u evanđelju (Lk 21, 34-36): „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka doći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“.

Uvriježeno, formalističko, konformističko i uspavano kršćanstvo zaobilazi ta pitanja riskirajući zaborav vjere koja živi od eshatološkoga nestrpljenja. Ravnodušnost je najveći neprijatelj vjere: „Quinzio osobito upućuje na opasnost i tragičnost ravnodušnosti koja je, prema njemu, najrašireniji tipični stav modernog čovjeka. Ravnodušnost koja je konačna pozadina modernog relativizma i egoizma, ravnodušnost na koju nije imuna ni Crkva i mi vjernici, ravnodušnost koja se očituje u formalnom pripadanju Crkvi, ali se živi i djeluje kao da Boga nema, gdje vjerske istine i otajstva vjere, pa ni sam Bog, više nemaju nikakvu važnost za konkretno oblikovanje života, ravnodušnost koja se očituje u neozbiljnosti spram Boga Isusa Krista. Ravnodušnost je, stoga puno tragičnija od klasičnog ateizma ili negiranja Boga, ona jednostavno uopće nije zainteresirana za Boga. Živi se i djeluje kao da Boga nema, u sve većoj nezainteresiranosti za Boga Isusa Krista“.

„Jesmo li doista u vremenu kada se obistinjuju Isusove proročke riječi i pitanje: ‘Hoće li Sin Čovječji naći vjere na zemlji kada ponovno dođe?’“, izazovno je nastavio dr. Vuković te zaključio: „Quinzio pred svim ovim ne pada u očaj, nego kaže kako se potvrđuje i danas biblijska tema o malom stadu, o ‘svetom ostatku’ onih koji će uslijed sve veće nevjere, progona i otpada od Boga ostati vjerni, postojani, u mukama i progonstvima, ali vjerni Bogu do kraja. I mi vidimo kako je sve manje onih koji žele gorljivo i zauzeto djelovati i živjeti u Crkvi, pa i kod nas, u našim župama, zajednicama ili udrugama (DUHOS, HKLD, UKI primjerice nemaju brojno članstvo). Pozvani smo i mi biti dio tog malog stada i svetog ostatka, dio male zajednice onih koji gorljivo vjeruju, nadaju se i ljube, te gorljivo iščekuju ponovni Kristov dolazak u sili i slavi te uspostavu Božjeg Kraljevstva“.

Misna čitanja povjerena su članicama Maji Kendi Bubalo, Ivani Martinović i Žaklini Kurmaić, a ministrirao je Marko Lukić. Osnaženi Božjom riječi i ohrabreni zajedništvom članovi su slavlje nastavili za zajedničkom stolom u obližnjem restoranu, gdje su u neformalnom razgovoru još dugo razlagali o važnosti žive eshatološke vjere.