Misu zadušnicu i sprovodne obrede u kandijskoj župnoj crkvi Sv. Ilije proroka i na groblju u ime gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića predvodio je generalni vikar, predstojnik Katehetskog ureda i gospićki dekan mons. Marinko Miličević, u zajedništvu s prisutnih dvadesetak svećenika, a sudjelovalo je i nekoliko redovnica, obitelj pokojnika i veći broj vjernika iz svećenikove rodne župe i iz  župa u kojima je vlč. Ivica Miloš djelovao tijekom 20 godina svećeništva te prijatelja i poznanika iz drugih krajeva.

U propovijedi je mons. Miličević spomenuo da vjerujemo kako je svećenik Ivica Miloš otišao tamo, odakle je sve počelo, u svjetlost Očevu i život vječni. Iako je po našim mjerilima umro mlad, to nam svima potvrđuje da je takav moment neizvjestan i uvijek blizu. Iako smo vjernici i ispovijedamo vjeru u život vječni, ne možemo negirati činjenicu da nam nedostaje fizička blizina našega brata svećenika, kao i svih drugih pokojnika koji su nam bili dragi. Ukoliko vjerujemo da su pravednici već kod Boga, a vlč. Ivica bio je pravednik, onda što smo bliži Bogu u svojim molitvama i ljubavi prema njemu, to smo bliži i svim pokojnicima koji su kod Boga i gledaju ga licem u lice. Vlč. Ivica bio je pravedan, istinoljubiv, čovjek vjere i bez straha. Posljednju kušnju teške bolesti svladao je savršeno predavši se u ruke Božje. Možemo se ugledati u njegovu spremnost da svaki trenutak pođe Gospodinu.

Vlč. Ivica imao je određene zdravstvene probleme rizične za operativni zahvat. Zbog te činjenice živio je u vjeri i spremnosti da pođe s ovoga svijeta iznenada, kad mu se posve poremeti zdravlje. U tome bio je stvarno velik, istaknuo je mons. Miličević.

Prije sprovodnih obreda pročitani su izrazi sućuti gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića, riječkog nadbiskupa i metropolita mons. Ivana Devčića i nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića te pokojnikovih kolega svećenika iz Porečke i Pulske biskupije. U ime župljana župe Zagorje od njihovog pokojnog župnika oprostio se vjeroučitelj Franje Puškarić, u ime školskih kolega rektor vrhbosanskog sjemeništa vlč. Željko Marić, a u ime duhovnih zvanja i domaćih vjernika iz župe Kandija ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić i kandijski župnik vlč. Tadija Ivoš. Subraća svećenici iz Gospićko-senjske biskupije su u pogrebnoj povorci pjevali psalme. Vlč. Ivica Miloš pokopan je u groblju do kapele.

Izraze sućuti gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića prenosimo u cijelosti:

„Povodom iznenadne smrti našeg dragog svećenika Ivice Miloša želim izraziti iskrenu sućut njegovoj majci, sestri, bratu, rodbini i prijateljima. Ivičina smrt je teško pogodila sve svećenike i vjernike naše biskupije. Znali smo da Ivica nije bio baš čelična zdravlja, ali se nikada nije posebno žalio, a niti najmanje dramatizirao povremene zdravstvene probleme. Bio je vrlo hrabar i nije se bojao nikakvih poteškoća.

Nije ni po čemu pokazivao ikakve znakove koji bi mogli slutiti na ono najgore što se dogodilo. Iznenadni napad ovog nesretnog virusa koji u mnogočemu uvjetuje naše živote, i protiv koga se bori cijelo čovječanstvo, bio je prejak za njega. Bili smo u kontaktu sa liječnicima u Ogulinu i u Karlovcu, ali nam informacije liječnika nisu bile ni malo ohrabrujuće. Spremali su nas za žalosnu vijest koju su nam priopćili 29. studenog u popodnevnim satima.

Ivica je umro sa 46 godina. To je dob kada se najviše stvara i daje, ali njega je Isus pozvao u Očev dom. Sigurno zato što je već bio dostatno duhovno zreo za Kraljevstvo nebesko.

Ivica je bio svećenik cijelim svojim srcem. Volio je svoj svećenički poziv i djelovao kao uzoran svećenik. Na svim župama Gospićko-senjske biskupije u kojima je djelovao ostavio je sliku uzorna pastira i plemenita čovjeka. Bio je vrlo jednostavan, skroman i ponizan u svom svećeničkom služenju i u ophođenju sa vjernicima gdje god je bio.

Sve ovo se vidi i u izrazima sućuti koje kao biskupija dobivamo od mnogih vjernika iz svih župa gdje je on djelovao. Zadnja njegova župa – Ogulinsko Zagorje – je puno molila za njega dok je bio u bolnici i do zadnjega se nadali dobro ishodu, no Bog je odlučio drugačije.

Poruka jednog uglednog vjernika koju sam primio iz te župe, veli: „Za Ivicom u župi plače i staro i mlado“. To nam je poruka da smo imali vrijednog i savjesnog svećenika, dobrog pastira i čovjeka, za koga smo uvjereni da će nas sada zagovarati kod Gospodina koga je volio i za koga je živio. Naša biskupija je ponosna što je imala takvog svećenika, a i vi budite ponosni što ste imali takvog sina, brata, prijatelja.

Još jednom iskrena sućut svim ožalošćenim sa živom vjerom da ćemo se s njim ponovno susresti u jednom boljem svijetu u kojem patnja i smrt nemaju pristup.

Počivao u miru Božjem!“