Urbi et Orbi

1. “Prvi čovjek, Adam,
postade živa duša,
posljednji Adam
– duh životvorni” (1 Kor 15,45).
Tim riječima apostol Pavao
sažima otajstvo otkupljenja čovječanstva po Kristu.
Otajstvo skriveno u vječnome Božjem naumu,
otajstvo koje je, na stanoviti način, postalo povijest
s utjelovljenjem Vječne Očeve Riječi;
otajstvo koje Crkva ponovno živi s dubokim osjećajima
u ovome Božiću godine dvijetisućite,
godine Velikog jubileja.
Adam, prvi “živi čovjek”,
Krist, “duh životvorni”:
apostolove nam riječi pomažu gledati u dubinu,
prepoznati u Djetetu rođenom u Betlehemu
žrtvenog Jaganjca koji razotkriva smisao povijesti (usp. Otk 5,7-9).
Pri njegovu su se rođenju sreli vrijeme i vječnost;
Bog u čovjeku i čovjek u Bogu.
2. “Prvi čovjek, Adam, postade živa duša”.
Besmrtni Michelangelov genij
prikazao je na stropu Sikstinske kapele
trenutak kada Bog Otac
predaje dar života prvome čovjeku
i čini ga “živim bićem”.
Između Božjega i čovjekova prsta,
ispruženih jedan prema drugome tako da se gotovo dotiču,
kao da izbija neka nevidljiva iskra;
Bog prenosi na čovjeka drhtaj vlastitoga života,
stvara ga na svoju sliku i priliku.
Taj je božanski dah izvor
jedinstvena dostojanstva ljudskog bića,
njegove bezgranične čežnje za beskonačnošću.
Tome nedokučivome misteriju,
u kojem započinje ovdje na zemlji ljudski život,
danas upravljamo svoje misli
dok razmatramo o Božjem Sinu
koji je postao čovjekom,
o vječnom Božjem licu
koje je zablistalo na licu jednoga djeteta.
3. “Prvi čovjek, Adam, postade živa duša”.
Zbog božanske iskre u sebi
čovjek je razumno i slobodno biće,
i zato sposobno odgovorno odlučivati
o sebi i vlastitoj sudbini.
Velika freska na Sisktinskoj kapelici započinje
s prizorom istočnoga grijeha:
zmija, obavijena oko stabla,
nagovara naše praroditelje da s njega jedu zabranjeno voće.
Umjetnički duh i snaga biblijske simbolike
savršeno se sjedinjuju da podsjete
na onaj tragični trenutak koji u ljudsku povijest
unosi pobunu, grijeh i patnju.
No je li Bog mogao zaboraviti djelo ruku svojih,
remek-djelo stvaranja?
Znamo odgovor vjere:
“A kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen,
Zakonu podložan
da podložnike Zakona otkupi
te primimo posinstvo” (Gal 4,4-5).
Te riječi apostola Pavla
odjekuju s jedinstvenom rječitošću,
dok u godini Velikog jubileja
razmatramo čudesni događaj Božića
U Novorođenčetu položenom u jasle
pozdravljamo “novog Adama”
koji je za nas postao “duh životvorni”.
Čitava je povijest svijeta upravljena prema njemu,
rođenom u Betlehemu da vrati nadu
svakome čovjeku na licu zemlje.
4. Iz jaslica pogled se širi na cijelo čovječanstvo,
pozvano primiti milost “drugog Adama”,
no još uvijek podložno grijehu “prvoga Adama”.
Nije li možda upravo taj prvi “ne” Bogu,
koji se ponavlja u grijehu svakoga čovjeka,
onaj koji nastavlja izobličavati lice ljudskog roda?
Djeca izvrgnuta nasilju, ponižena i napuštena,
silovane i izrabljivane žene,
napuštena mladež, odrasli i starci,
beskrajne povorke izbjeglica i prognanih,
nasilja i sukobi u tolikim dijelovima svijeta,
S tjeskobom u srcu mislim na Svetu zemlju,
gdje nasilje nastavlja krvlju zalijevati
teški put mira.
Što tek reći o zemljama
– tu posebno mislim na Indoneziju –
gdje naša braća u vjeri
proživljavaju teško razdoblje bola i patnje?
Ne smijemo se danas ne prisjetiti
da sjene smrti prijete
čovjekovu životu u svim njegovim dobima
a osobito ugrožavaju njegov
najraniji početak i prirodni svršetak.
Sve je snažnija napast
da se smrću zagospodari ubrzavajući njezin tijek
kao da smo gospodari svoga ili tuđeg života.
Suočavamo se sa upozoravajućim znacima
“kulture smrti”,
koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju budućnosti.
5. No koliko god se tama činila neprobojnom
još je jača naša nada u pobjedu Svjetla
koje se pojavilo u svetoj noći u Betlehemu.
Tolika dobra učine u tišini
muškarci i žene koji svakodnevno žive
svoju vjeru, rade svoj posao, posvećuju se
obitelji i dobru društva.
Ohrabruju i napori onih koji se,
također na području politike, zalažu
za poštivanje ljudskih prava svake osobe
i porast solidarnosti među narodima različitih kultura,
da bi se oprostili dugovi najsiromašnijim zemljama,
da bi se postigli čestiti mirovni sporazumi
među narodima uključenim u tragične sukobe.
6. Narodima koji u svim dijelovima svijeta
hrabro kroče prema vrijednostima demokracije,
slobode, poštivanja i uzajamnog prihvaćanja,
i svim ljudima dobre volje,
kojoj god kulturi da pripadali,
danas je upućen radosni navještaj Božića:
“Na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (usp. Lk 2,14).
Od čovječanstva koje se sprema ući u novo tisućljeće,
Ti, Gospodine Isuse, koji si se za nas rodio u Betlehemu,
zahtijevaš poštivanje svake osobe,
posebno kada je ona neznatna i slaba;
tražiš prekid svih oblika nasilja,
ratova, tlačenja i svih napada na život!
Ti, Kriste, kojeg danas promatramo
u Marijinu naručju,
temeljni si razlog naše nade!
Na to podsjeća apostol Pavao:
“Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor.
Staro uminu, novo, gle nasta!” (2 Kor 5,17).
U tebi, jedino u tebi, čovjeku je pružena
prilika da postane “novo stvorenje”.
Djetešce Isuse, hvala Ti na tome daru!
Svima Sretan Božić!

Trg Sv. Petra u Vatikanu, 25. prosinca 2000.

Papa Ivan Pavao II.