U koncelebraciji su bili kancelar Splitsko-makarske nadbiskupije don Ratomir Vukorepa, katedralni župnik don Tomislav Ćubelić i don Ante Mateljan, a đakonirao je don Nikola Šakić. Izravni prijenos bio je na Laudato TV – u, TV Jadranu i putem društvenih mreža.

U homiliji mons. Barišić je rekao kako postoje dvije grupe ljudi koje svjedoče o događajima na grobu tijekom uskrsnoga jutra. „Jedna skupina su žene koje dolaze na grob, tražeći da pomažu tijelo Gospodinovo, a drugoj skupini pripada straža. Svatko poslije ovoga događaja ima svoju reakciju. Pogledajmo najprije stražare. Oni odlaze glavarima koji ‘problem’ Kristova uskrsnuća pokušaju neutralizirati, uzdajući se u svoja sredstva. Umjesto kazne, oni stražarima nude novac za šutnju i laž. Nažalost, u cijeloj povijesti su prisutni brojni pokušaji zataškavanja Gospodina kroz različite ‘znanosti’ i filozofiju. Čovjek traži sredstva kako bi riješio taj ‘problem’ jer Gospodin, kako nam govore i Djela apostolska, uznemiruje čovjeka svojim propovijedanjem, liječenjem i djelovanjem. S druge strane imamo žene koje idu javiti Njegovim učenicima što su vidjele. Kod njih su prisutni osjećaji straha i radosti. Na putu prema učenicima Gospodin im se ukazuje te njihova radost raste. Žene su pratile Gospodina do križa, bile su ispod križa te zbog toga ne čudi da se Gospodin najprije njima ukazuje. Otvorene su i Krist s njima lakše komunicira“, ustvrdio je, dodavši kako „kod žena vidimo da radost Uskrsloga ne možemo zadržati za sebe“. „Gospodinovo ukazanje ima svjedočku i misionarsku dimenziju i ne ostavlja nas u zatvorenoj radosti“, nastavio je.

Pojasnio je i kako bi bez uskrsnuća učenici smatrali kako su potratili svoje vrijeme i „promašili“ svoj život, „Za vrijeme Isusova zemaljskog života Juda je odustao, a poslije uskrsnuća ne odustaje niti jedan učenik. Svi navještaju raspetog i uskrsloga Krista, dajući život za Njega. Vidimo u Djelima apostolskim kako Petar naviješta u sredini koja je osudila i razapela Isusa. Ne plaši se jer je prožet istinom te ne posustaje ni po cijenu vlastitog života. Hrvatska riječ svjedok se sastoji od dva dijela: sve – dok. Ona nam opisuje identitet učenika koji sve dok su živi postaju prožeti istinom uskrsnuća“, konstatirao je.

Istaknuo je kako postoji i treća skupina ljudi koja nije spomenuta u čitanjima, rekavši: „Postoje ravnodušni ljudi koji Uskrs ne doživljavaju kao ozbiljnu stvar, a događaj uskrsnuća je najvažnija stvar u ljudskoj povijesti koja treba prožimati naš osobni život. Kakav je naš odnos prema Uskrslom? Dotiče li nas? Imamo li u sebi misionarsku i navjestiteljsku dimenziju? Ne možemo biti svjedoci uskrsnuća ako nema životnog svjedočenja“.

Zaključujući, poručio je kako je događaj uskrsnuća Gospodinova toliko važan te se zbog toga ne slavi samo jedan dan, podsjećajući kako „sve do Duhova traje uskrsno vrijeme koje treba određivati naš život tijekom cijele godine kako bismo ‘izbjegli tamu groba’“.