Biskup Gašparović misu je predslavio u  zajedništvu s prelatom, mons. Eduardom Španovićem, župnikom katedralne župe. Misa je započela svečanom procesijom i uskrsnom pjesmom.

Pjevanjem je slavlje animirao župski i katedralni zbor svetog Dimitrija, pod ravnanjem katedralne orguljašice s. Cecilije Tomkić. Osobitost župe je široki opus uskrsnih pjesama koje su komponirali srijemskomitrovački orguljaši. U tome se ogleda kvaliteta te bogatstvo pjevanja.

U prigodnoj homiliji, obraćajući se okupljenim vjernicima, biskup Gašparović pozvao je da poput primjera o kojima su slušali u Evanđelju “imamo snage prijeći prag vjere, te donositi životne odluke u ozračju vjere”.

Homiliju donosimo u cijelosti:

Ivan evanđelist nam pripovijeda (Iv 20, 1-9) kako su onog prvog uskrsnog jutra svi bili užurbani. Marija Magdalena je rano ujutro, još za mraka požurila na Isusov grob. Kad je vidjela da je grob prazan, požurila je to javiti njegovim učenicima, na što su Petar i Ivan potrčali da vide što se to zbilo. Evo i mi smo danas požurili. Sveta misa koju slavimo otajstveni je susret s uskrslim Kristom.

Kao što smo čuli, uskrsno nam Evanđelje na početku pred oči stavlja lik Marije Magdalene. Gospodin Isus bio je njezin Učitelj i Spasitelj. Ženskom intuicijom spoznala je i povjerovala da je on doista od Boga došao te da Božje riječi govori i Božja djela čini. Zato je Marija Magdalena bila jedna od rijetkih koja je bila uz Isusa i dok je on visio na križu. Nakon što je Isus bio umro i nakon što je bio pokopan, Marija je i dalje sačuvala ljubav prema njemu. Evo je kako u ranu zoru, još za mraka žuri na Isusov grob.

I onda se događa da je ugledala prazan grob. Marija je, zacijelo, i dalje vjerovala da je Isus bio od Boga došao. I dalje je vjerovala da je Isus Božji Pravednik. Možda je u svojim zbrkanim mislima naslućivala da je Bog zbog nekog razloga dopustio da Isus umre. Ali prazan grob jednostavno nije mogla razumjeti kao poseban Božji znak.

I mi se u nekim posebnim životnim situacijama, u slučajevima muke, nevolje, pa i životnih tragedija, osjećamo kao Marija Magdalena. Ne razumijemo. Koliko god bili razboriti ljudi, koliko god bili vjernici, ostanemo bez riječi, bez objašnjenja. Kako razumjeti nezahvalnost upravo tamo gdje sam ulagao svoj život i svoje srce? Kako razumjeti činjenicu da – kako nam se čini – stradavaju upravo oni najbolji, nevini? Kako razumjeti tolike nesreće i tragedije? I kako – s druge strane – ne razumjeti one koji u nekim strašnim tragedijama počinju dvojiti je li Bog dobar, pa čak ima li Boga uopće? Vidimo samo prazan grob i – ništa ne razumijemo.

Grob je prazan. Jedino objašnjenje bilo je da je netko ukrao Isusovo tijelo. Zapazimo ovo. Ne radi se ovdje o čovjeku nevjerniku, ne radi se ovdje o bezbožniku ili o Isusovu protivniku. Ovdje je riječ o vjernici Mariji Magdaleni. I to ne o običnoj vjernici. Ona je bila osobito vjerna Isusova učenica. Pa ipak, pored njezine neosporive ljubavi prema Isusu, njezina vjera u tome trenutku još nije mogla prijeći onaj zadnji prag – vjeru da je Isus uskrsnuo, da je Isus svojim uskrsnućem u potpunosti pobijedio zlo i smrt.

Ne bismo trebali zbog toga Mariju osuđivati. Ona je postupila onako kako postupa velika većina vjernika. Govorimo o nama, vjernicima, koji ispovijedamo vjeru u Kristovo i naše uskrsnuće. Međutim, dobar dio svoga života provodimo tako, kao da i nismo vjernici. Mnoge životne odluke donosimo tako, kao da nismo vjernici. Ali ipak nastojimo učvršćivati našu vjeru.

I onda, trčeći, na grob stiže i onaj vjerni učenik Ivan. Kao i Marija Magdalena, i on je vidio prazan grob. K tome je vidio uredno poslagane povoje i ubrus. Shvatio je i povjerovao. I prije nego što je Uskrsloga vidio, i prije nego im je Uskrsli izravno progovorio. Ljubljeni učenik je vidio tek znak: prazan grob kao i složene povoje i ubrus. I povjerovao je. Ne vidje, a povjerova!

Eto, to. Ivan je prekoračio prag vjere i nade. Vidio je uglavnom isto što i Marija Magdalena, ali za razliku od nje, koja je pomislila da je netko ukrao Isusa, posebnim Božjim darom, oči su mu se otvorile i on je povjerovao.

To je i naš put. Živimo u svijetu koji je ispunjen tjeskobama, nepravdama, bolestima. ali u isto vrijeme živimo u vjeri Kristovoj. Vjerujemo u Kristovo uskrsnuće. Krist je došao na ovaj svijet ne zato da svijet silom promijeni ili da ognjem i mačem zatre svaki grijeh, zlo i nepravdu. Isus je donio blagu vijest spasenja, propovijedao je Kraljevstvo Božje, ono kraljevstvo koje se rađa duboko u čovjekovoj duši, te poput kvasca raste i širi se. Krist nam je u ruke dao malenu svjetiljku, da njegovu svjetlost širimo svijetom. Krist nas je osposobio da budemo njegova živa slika u ovome svijetu. Krist nas poučava i za to nam daje snage da njegovo spasenje širimo svijetom. Mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo, ali u isto vrijeme mi vjerujemo da naš život na zemlji ima smisla. Ako se ispunjaju pravila Božjega kraljevstva na zemlji, za to Boga hvalimo. Ako li nas okruži nevolja, nepravda, trpljenje i smrt, znamo da se time suobličujemo Kristu patniku, Kristu raspetome, koji je nakon svoje smrti uskrsnuo i tako u sebi pomirio Boga i čovjeka.

Mi trebamo i želimo biti nositelji Kristova mira, Kristove nade, mi trebamo biti nositelji radosne vijesti koja glasi: Krist je uskrsno od mrtvih. S njime i mi već ovdje na zemlji postajemo dionici njegova spasenja. Po tome se svima nama već ovdje na zemlji daje predokus vječne sreće.