Ususret Petrovu nasljedniku

Dragi vjernici!
Već smo ušli u korizmeno vrijeme, vrijeme pripreme za Uskrs. Uskrsno vrijeme završava blagdanom Duhova. Toga dana susrest ćemo se u Rijeci s Kristovim namjesnikom na zemlji i nasljednikom apostolskog prvaka sv. Petra, s papom Ivanom Pavlom II.
Papini posjeti Hrvatskoj kao da su svaki put u znaku broja tri. Ovo će biti njegov treći posjet Hrvatskoj. Prvi posjet bio je u trećoj godini rata, drugi u trećoj godini mira, a treći u trećoj godini trećeg tisućljeća. Liturgijsko vrijeme prije papinskog dolaska možemo također podijeliti na tri dijela: korizmeno vrijeme, uskrsno vrijeme i na koncu Duhovi.
Uspoređujući to s Papinim pohodima Hrvatskoj, korizmeno vrijeme možemo usporediti s prvim posjetom, u vrijeme rata i brojnih progonstava; vazmeno vrijeme možemo usporediti s našim nesnalaženjima u miru poput apostola koji su znali da je Krist i za njih i za sebe izvojevao definitivnu pobjedu, ali nisu još shvatili što to sve za njih znači; na Duhove su apostoli samostalno “prohodali” u duhu Kristove vazmene pobjede i poruke. Za takav samostalan hod vjernih Hrvata u dobru molit će se Papa, a mi mu se pridružimo u pripremama za ovogodišnji duhovski dar u vrijeme susreta podno hrvatskog Nazareta u Rijeci.

1. Odlučno protiv lažnih obećanja

Na početku Isusova javnog djelovanja evanđelja stavljaju prizor o kušnji. Time se zapravo želi dati smjer cjelokupnog Kristova rada. Tu je iznesen Isusov stav prema svijetu i društvu. Isus je četrdeset dana proveo posteći i moleći sam u pustinji. Bez hrane, bez društva koje bi se pokoravalo njegovoj vlasti, koje bi ga podržavalo u njegovim željama. U času kada je imao najveću potrebu za tim, dolazi Napasnik i nudi mu sve što čovjek redovno u takvim okolnostima priželjkuje: vlast, bogatstvo i slavu, da uživa i svemu tome, da to bude njegovo, za njega.
Ponuda Napasnikova tipična je za svaku napast. Čovjeku se nudi jako mnogo, ne vodeći brigu je li sve to moguće ispuniti. Pače, u ovom slučaju jasno je da se obećanje i ne misli ispunjavati. Takva su obećanja bila i ona s drveta u Raju zemaljskom, a takva su obećanja i s drveća kroz povijest, i ona u našim sredinama, s kojima nam se nude velika obećanja i lagodan život, ali iza svega toga znade biti samo podmukla laž. Po velikim obećanjima poznati su prevaranti, a po velikim djelima prepoznaju se iskreni prijatelji. No kada bi Napasnik i mogao ispuniti nešto od onoga što je obećavao, Isus ga ne bi poslušao jer je ponuđeni plan bio oslonjen na sebične ljudske sklonosti. Da je to prihvatio, išao bi Isus kroz život skrbeći se za sebe, ne vodeći brigu kako je drugima. Krist je odlučno odbacio takav sebičnjački program i krenuo je putom da sebe daruje do potpunog darivanja na križu. Činjenica da je za nas prihvatio i smrt na križu najjasnije govori o potpunosti njegova predanja i darivanja za čovjeka. Kršćanin je glasnik takve ljubavi u svijetu.

U Kristovom načinu darivanja sebe ljudima imamo ključ za ispravnost naših darivanja. Jako se proširio običaj međusobnog darivanja stvari. Darivati nešto što nisi ti može biti dobro, ali katkada može u sebi kriti veliku prijevaru. U evanđeljima ne nalazimo da je Krist nekome izravno darovao neku materijalnu vrijednost. I onda kad je umnožio kruh gladnima, rekao je apostolima da ga dijele. On je darivao zdravlje, a još više oproštenje grijeha. Zdravlje tijela bilo je uvijek tek izraz zdravlja duše koje je njegovim darom nastupilo. Ipak ima jedan slučaj kada je Isus izravno davao apostolima u ruke neki stvarni predmet. To je na Posljednjoj večeri kada je uzeo najprije kruh, blagoslovio ga i dao učenicima govoreći: “Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje!” (Mt 26, 26), a potom je uzeo vino, blagoslovio ga i pružao apostolima čašu govoreći: “Pijte iz nje svi: ovo je krv moja!” (Mt 26, 27-28) No u tom slučaju ni kruh ni vino nisu bili nešto izvanjsko: to je bio On sam, njegovo tijelo i krv. Prema tome, i tu je darivao sebe.
Isus je učio apostole da dar nije onoliko velik pred Bogom kolika je njegova materijalna procjena. Inače bi bogataši mogli lako u kraljevstvo nebesko, a siromasima bi ono bilo zatvoreno. Dar vrijedi onoliko koliko je on izraz unutarnjega darivanja, darivanja samoga sebe. To unutarnje darivanje može biti i bez vanjskoga dara. Za Isusa je više darovala ona siromašna udovica koja je ubacila u hramsku blagajnu sitni novčić, nego oni koji su ubacivali velike novčanice (usp. Lk 21, 1.4). Roditelji koji se brinu samo za to da djeci osiguraju materijalno bogatstvo daju im jako malo. Ako ih nisu naučili kako se valjano koristiti materijalnim darovima, nisu ih osposobili za život. Zato kršćanski karitas, kršćansko darivanje nije tek u skupljanju i dijeljenju hrane i robe, ili nečega sličnoga. To se može mnogo bolje izraziti kroz brojne duševne i duhovne darove kojima je obdarena ljudska osoba. Dakako da će onaj koji je spreman darivati se drugima lako uočiti stvarnu materijalnu potrebu svoga brata i priskočiti mu pod tim vidom u pomoć s onim čime raspolaže.

Poistovjećivanje vrijednosti dara s njegovom materijalnom vrijednosti velika je napast suvremenog društva. Na taj način mnogi žele opravdati svoju nespremnost da suosjećaju s drugima, da im se daruju kao osobe. Kristovo shvaćanje dara bilo je i apostolima dugo vremena dosta daleko, ali živeći s Isusom i gledajući njegovo darivanje, shvatili su u čemu je pravo bogatstvo i čime mogu obdariti svoju braću. Prateći izbliza Isusa od početka njegova javnog djelovanja pa do časa kada je na njih poslao svoga Duha, apostoli su naučili da se ne ide čovjeku tek kad smo mi njega potrebni, nego da k njemu treba također znati ići kad je on nas potreban. Zato su se nakon Duhova razišli širom svijeta, ne zato jer su tražili bolji posao i namještenje za sebe, nego zato jer su bili uvjereni da su obdareni radosnom spoznajom koja je najvrjedniji dar svakome čovjeku, pa mu je zato treba prenijeti.
Krist došavši na svijet nije svoju poruku želio tek teoretski priopćiti čovjeku tako što bi putovao od mjesta do mjesta i održavao javne tribine, pa da nakon toga ode dalje. On je oko sebe okupio ljude koji su s njime cijelo vrijeme živjeli, slušali ga kada govori, s njime jeli i pili, zajedno s njime dijelili radosti i žalosti. Na taj način se Kristova poruka mogla proširiti na cjelokupni život, a on je mogao dobiti kvalificirane svjedoke o svemu što je govorio i radio. Isus je pak zdušno radio na tome da apostole uputi u sve istine spasenja, da budu jezgra koja će i svojim shvaćanjem zajedničkog života i svojim pojedinačnim svjedočenjem biti glasnik spasenjske poruke svijetu koju je Otac poslao po Sinu.

2. Škola hodanja čovjeku radi njega

Sveto pismo nam opisuje kako je izraelski narod pod Mojsijevim vodstvom putovao kroz pustinju 40 godina. Putovali su kroz prostore, prevaljivali kilometre, sve više se udaljavali od opasnosti kojima su bili izloženi u Egiptu. Bilo je to, dakle, putovanje kroz vrijeme i prostor. No svaki Izraelac prešao je u sebi još jedan put: od kolebljivosti i sumnjičavosti do vjernosti Bogu; od jadikovanja zbog nevolja na putu do pouzdanja u Božje vodstvo; od svojeglavosti do prihvaćanja Božjih zapovijedi sa Sinaja. Taj unutarnji put je najvrjedniji. Nije izraelski put u Svetu zemlju zato dospio u Sveto pismo jer su dugo putovali i prešli mnogo kilometara, nego jer su prešli onaj unutarnji put: od nesavršenosti prema većoj savršenosti, od udaljenosti od Boga prema blizini Božjoj, od zla prema dobru. Vrhunac toga puta jest dobivanje jasnoće svojih odnosa prema Bogu i čovjeku koji je izražen u 10 zapovijedi. Shvatili su kako se treba vladati na životnom putu. Smisao tih zapovijedi jest: budi dobar prema Bogu i bližnjemu pa će i oni tebi uzvratiti dobrotom. Židovi u Kristovo vrijeme shvaćali su to: kako je drugome, tako on meni, i obratno.

Novi Mojsije, Isus Krist, vodi svoj narod dalje. On je pokazao da je bezuvjetno uvijek za čovjeka, i onda kada mu čovjek ne uzvraća na jednaki način. On je trgovce istjerao iz hrama (Iv 2, 13-25). Njihove mjere u odnosu na drugoga ne mogu biti mjere za čovjekov odnos prema Bogu i čovjeku. Uz to, novi Božji narod ne gleda pred sobom tek u slova 10 Božjih riječi (zapovijedi) uklesana u kamen, nego ima pred sobom utjelovljenu Riječ Božju, ima osobu Sina Božjega koji je postao čovjekom. Pred nama je jedan življeni ljudski život. To je mnogo jasniji govor nego onaj Izraelcima iz svijetlog Stupa, ili onaj kroz govor manja sa Sinaja.
Valja reći da je moguć i drugi put. Izraelci su bili stalno u napasti da ne idu prema prihvaćanju Božjih zapovijedi na Sinaju, nego da ostanu u svojim nesavršenostima i da njih prihvate kao normu svoga života, da traže od Bog da on ide za njima i da ih podržava u njihovim nesavršenostima, da Bog slijedi njih, a ne oni Boga, da oni Bogu propisuju zapovijedi, a ne Bog njima, da Bog njima služi, a ne oni Bogu. To je vječita čovjekova napast. Napasnik je s tim prijedlogom došao i pred Isusa (Mt 4, 1-11). Takvo šaptanje Napasnika veoma je čujno i u ovom našim prilikama. Sukobljavaju se nepomirljivi, a svaki zaziva Boga da stane iza njegovih, i više nego 10, zapovijedi. Traži se od Boga da slijedi čovjeka u onim nagnućima koje je Krist na početku svoga djelovanja nedvosmisleno odbacio. Njemu je bila ponuđena prva pozicija u vlasti, bogatstvu i časti, pod uvjetom da se Zlu pokloni, da krene putem sebičnosti i vlastitih trenutačnih probitaka. Takve sirene nisu nikada u njemu zaglušile glas Božjeg poslanja koji ga je vodio da «radi nas i radi našega spasenja» krene od zadnje pozicije u društvu, kroz patnje i iskušenja, prema objavi punine Božje slave u uskrsnuću. Kalvarijska uskrsna svitanja šalju čovjeku mnogo jasniju poruku za životno putovanje nego što je Izraelcima dano na Sinaju kroz 10 zapovijedi.

Papa Ivan Pavao II. je u svojim govorima i pohodima glasnik i svjedok Kristova odnosa prema svijetu i društvu. Zato nedvosmisleno svjedoči da se treba okrenuti Bogu i njegovim zapovijedima, zazivati Njega da nam pokaže put, a nipošto ne «navlačiti» ga da slijedi naše putove, naše zapovijedi. Gledajući čime se ljudi oduševljavaju, koga sve uzimaju za svoje ideale, mogao je doista biti zabrinut na pragu trećeg tisućljeća. Znade on da je u novo tisućljeće iz prošloga preneseno dovoljno eksploziva da pretvori u pustoš zemlju na kojoj živi. Znao je da je čovjek stvorio mnogo toga da bi svome bratu napakostio. Gledao je kome se sve ljudi dive, koga časte i hvale. Mnogima od njih nije mnogo stalo do stvaranja prilika drugima da mogu bolje i sigurnije živjeti. Zato je Papa na pragu trećeg tisućljeća pozvao Crkvu u svakom narodu da popiše svoje svjedoke vjere, one koji su spremni darovati se za boljitak drugoga, onima kojima je bio ideal i uzor Kristov odnos prema svijetu i čovjeku. Njih neke ljudi nasljeduju. To je jedini temelj istinskoj nadi za čovjeka trećeg tisućljeća.

Sveti Otac dolazeći k nama i hodeći s nama učio nas je na neki način kršćanskom hodu. Ne, dakako, hodu u doslovnom smislu, jer je on u svom tjelesnom hodu jako slab i ograničen, nego u onom hodu u kojem uči kršćanske narode na svojim brojnim putovanjima, – da hode u Duhu Kristova predanja za čovjeka, da poput vjernih svjedoka iz naše prošlosti i mi tako hodimo. Ovo će biti njegov stoti odlazak u pojedine države da uči narod u takvom hodu. On i nas zove u tu školu.

Od časa kad je Krist izabrao sebi apostole prošli su oni tri glavne razvojne faze prema zrelosti.
Prva faza bila je ona koja je uslijedila nakon prvog susreta, ispunjena s jedne strane velikim oduševljenjima i radostima što su se Isusu pridružili i bili sudionici njegovih velikih djela, a s druge strane velikim krizama u hodu za Isusom tako da se Isus osjećao jednom ponukan postaviti čak i onima najbližima pitanje: “Da možda i vi ne kanite otići?” (Iv 6, 67) Mnogi učenici su i otišli. No i oni koji su ostali u uvjerenju da jedino Isus ima riječi života vječnoga (Iv 6, 68), zakazali su u ključnim momentima, u vrijeme muke Isusove.
Druga faza nastala je Kristovim uskrsnućem. Taj događaj je ohrabrio i okupio učenike. Ipak nam evanđelja ne govore da su se oni odvažili pred ljudima svjedočiti da je Krist uskrsnuo. Nisu se znali okoristiti Kristovom pobjedom, iako su vjerovali da je to i njihova pobjeda. Bili su nesigurni i bojažljivi. Kao da nisu znali što bi s tim velikim darom. Kada nam ih evanđelje takvima predstavlja, bez sumnje da i to ima za nas važnu poruku.
Treća faza apostolskog rasta bila je nakon silaska Duha Svetoga. Ta faza uključuje svo ono iskustvo prije Isusova uskrsnuća, punu svijest o tome što su dobili njegovim uskrsnućem i, konačno, odvažnost da budu svjedoci pred svima i u svako vrijeme svega onoga što su od njega naučili i doživjeli. K tomu su živjeli u uvjerenju da je On stalno s njima.
Sve te tri faze treba proći svaki kršćanin u svom rastu. Ima ih mnogo koji Isusa slijede na pojedinim dijelovima njegova puta, ali ga poput nekih učenika napuštaju na onim zahtjevnim dionicama. Slijediti Isusa u zgodno i nezgodno vrijeme, biti svjedok vjerni do kraja, to je ideal prema kojemu svi trebamo težiti, ali je to ideal koji je teško dosegnuti. Današnji Papa nas nuka da si taj visoki ideal stavimo kao životni zadatak. On nam pokazuje na uzore iz naše sredine koji su taj zadatak na svjedočki način ostvarili. A on sam je najozbiljnije shvatio Isusovu odredbu učenicima: “Bit ćete mi svjedoci!”

Prva dva dolaska pape Ivana Pavla II. hrvatskim katolicima bila su upravo pod geslima: “Papa je s vama!” i “Bit ćete mi svjedoci!” On je došao da bude s nama u vrijeme teških ratnih i izbjegličkih dana našeg naroda (1994.), potom u vrijeme kada smo stekli državu i mir, ali nismo se znali okoristiti tim darom (1998.). I tada je htio pokazati da želi biti uz nas da nas, kao Kristov namjesnik, uči kako trebamo hodati u onim prilikama. Isus je bio apostolima posebno blizu onda kad su bili nevješti u hodanju za njim, kad ih je trebalo pridizati i ohrabrivati; vodio ih je prema tome da mogu jednog dana samostalno i odvažno svjedočiti svugdje za njegovo djelo i poruku. Tako i Sveti Otac želi da njegov hod s nama podigne u našoj sredini brojne hrabre nasljedovatelje i svjedoke evanđelja. Bit će mu drago ako nas u vrijeme svoga trećeg posjeta nađe na čvršćim kršćanskim nogama, ako nađe više onih koji su ispravno i dosljedno provodili Kristov nalog: “Bit ćete mi svjedoci!”

3. Poruke prethodnih Papinih pohoda

Želim da ovu korizmu i uskrsna slavlja proslavimo slušajući Papine dosadašnje poruke, kako bismo se tako pripremili i na susret s njime na blagdan Duhova u Rijeci, 8. lipnja.
Prisjetimo se njegovih poruka u prva dva susreta, prvi 1994. i drugi put 1998.
Pišem vam ovu poslanicu 11. ožujka, na obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića. Mnogima su još živi pred očima oni prizori u zagrebačkoj katedrali gdje je Papu u vrijeme njegova prvog pohoda dočekao i pozdravio naš kardinal:
“Naša sloboda je otvorila vrata Vašem blagoslovljenom pohodu u Hrvatsku, u Zagreb, u ovu katedralu”. Nije on govorio samo u ime svoje ili kao zagrebački nadbiskup. Svoja usta kao da je tada darovao našoj povijesti i sadašnjost, da progovore o vjekovnoj našoj odanosti Svetoj Stolici i o našem ustrajnom pouzdanju da će nam i u aktualnim ratnim teškoćama biti na pomoći, kako su činili bili njegovi prethodnici, a kakva smo ga do tada poznavali. Oko Svetog oca ne skupljaju se samo suvremene generacije, oko njega se “sabire sva naša prošlost i sadašnjost, naše radosti i žalosti, naše nade i tjeskobe, naše kajanje za sve promašaje, ali i pradjedovska i naša zahvalnost i vjernost”, rekao je kardinal Kuharić i nastavio: “Nakon što smo stekli slobodu kao narod, nakon što je hrvatski narod dobio kao dar Božji svoju suverenu državu, a time i pravo na ime i glas među narodima, ispunjeni su uvjeti za Vaš blagoslovljen dolazak”, koji je ispunio je sav hrvatski narod “zanosom, radošću, utjehom i nadom”, pa i one ranjene i prognane koji će sa suzama u očima slaviti s Papom svetu misu i, na poseban način, moliti s njim “za pravedan mir za sve, kako bi se mogli vratiti na svoja ognjišta mirni, sigurni i slobodni”. U tom smislu kardinal se obratio Svetomu Ocu riječima: “Sveti Oče, dolazite kao milosrdni Samaritanac ranjenoj Crkvi i našoj ranjenoj Domovini. Zalijte rane uljem Evanđelja!”

Hrvati, i s crkvene i s državne strane, dočekali su Papu kao učitelja i zaštitnika, na način kako su se i u prošlosti odnosili prema Petrovim nasljednicima. Takav odnos Papa je na svojim europskim putovanjima osjetio još samo u svojoj rodnoj Poljskoj.
Hrvatski narod slušao je birane, dobro pripremljene, dobro promišljene i odvagnute riječi, u skladu s važnošću događaja.
Papa se predstavio Hrvatima “kao goloruki hodočasnik Evanđelja”, ali nipošto zbog toga s osjećajem nemoći. Vjeruje on u tu evanđeosku snagu. Osokolio je Hrvate da ostanu i dalje povezani uz Božju poruku u Kristu, izrazivši veliko poštovanje onim hrvatskim vjernicima koji su se kroz dugu i bogatu prošlost istakli u evanđeoskim krepostima, a posebno onim sinovima i kćerima “koji su posvjedočili svoju vjeru i hrabrost i u novije vrijeme, kada su se, u ime ljudskih prava i kršćanskog dostojanstva, suprotstavljali jarmu ateističkoga komunizma”.
“Vaša povijest neka uistinu bude ´učiteljica´ sadašnjice”, kazao je podsjećajući na trinaeststoljetnu vjernost hrvatskoga naroda evanđeoskim vrednotama, koje su vodile ovaj narod u mnogim teškim povijesnim prilikama, pa i u vrijeme postizanja vlastite neovisnosti. Papa stoga ističe: “…budite na visini tih njihovih primjera.”
Na završetku, poručujući da se samo u Kristovoj riječi može naći svjetlost i snaga za izgradnju vlastite budućnosti, Sveti Otac se oprostio od svojega dragog hrvatskog naroda.

4. Kada stradanja postaju razlog novih nadanja?

Za vrijeme drugog pohoda 1998. u ime Crkve u Hrvata prenijeli su Papi izraze odanosti i vjernosti hrvatskog naroda novi zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić i splitski nadbiskup mons. Ante Jurić, jer je Papa tada posjetio obje nadbiskupije i tako povezao, kako reče nadbiskup Bozanić, “dva velika središta hrvatske crkvene i državne povijesti – Zagreb i Split”, posvijestivši tako “potrebu i zadaću i crkvenog i državnog jedinstva”. Glavni motiv Papina dolaska bio je proglašenje blaženim velikog stradalnika i vjernog svjedoka ljubavi prema Bogu i svom narodu kardinala Alojzija Stepinca. Bio je velik i u vrijeme teških patnji i stradanja, zato je zaslužio biti uzdignut na čast oltara. I u Splitu je naglasak bio na mučeničkoj vjeri sv. Duje koja je u temeljima splitske Crkve. Zato je, pored spomenute prostorne povezanosti dvaju naših središta, nadbiskup Jurić u Splitu istaknuo i onu svjedočku vezu: “Željno smo očekivali da dođe ovaj dan kada ćemo moći, zajedno s Vama, slaviti svetu misnu žrtvu na ovom tlu, za nas svetom, suzama zalivenom i mučeničkom krvlju natopljenom, tamo sve od vremena sv. Dujma biskupa i ostalih solinskih mučenika, do onih iz turskih vremena (…) i do onih iz naših dana, među kojima posebno mjesto pripada blaženom mučeniku Alojziju Stepincu.” Petrovi nasljednici su “kroz sva teška stoljeća naše borbe za opstanak i očuvanje vjere podupirali, tješili i pomagali” hrvatski narod, što se posebno danas vidi u osobi Ivana Pavla II., čiji se pastirski pohod Hrvatskoj ovdje doživljava prvenstveno kao “znak potpore i zaštite.”

Nakon pohoda 1994. i 1998. papa Ivan Pavao II. ove godine će treći put pohoditi Hrvatsku. Prati nas kako bismo u ovim teškim vremenima mogli rasti kao pojedinci i kao narod. Kada ove godine kao vjernički narod stanemo pred Papu, kada on kao Petrov nasljednik po treći put stane na našem tlu pred nas vjernike Hrvate, hoće li uslijediti nastavak onog dijaloga započetog u vrijeme prvog i usavršavanog u vrijeme drugog pohoda, ili ćemo konstatirati da prijašnji nisu urodili plodom pa treba početi od početka?
Papa je s vama! Doista nam je mnogo značilo to da je Papa u ono vrijeme stradanja bio uz nas. I mi smo se osjećali sigurniji uz njega, kao da nas je obasjala neka nova nada. Hrlili smo sa svih strana na najveličanstveniji susret u povijesti hrvatskoga naroda – na susret s papom 11. rujna 1994. godine u hrvatskoj metropoli – u Zagrebu.
Geslo drugog posjeta “Bit ćete mi svjedoci!” izražava srž svih Papinih pouka i poruka. Čitajmo njegove govore iz prvog i drugog pohoda i vidjet ćemo da se u njima na razne načine izražava upravo nužnost svjedočke vjere, u zgodno i nezgodno vrijeme.

Mnogi su nas izvana posjećivali u zadnje vrijeme noseći nam poruke svojih poslodavaca, oslanjajući se na propise i odredbe koje su skrojene prema tuđim potrebama i željama, gušeći ovdje katkada plemenite zanose i zdrave inicijative. Papa ne dolazi nametnuti nam neku izvanjsku strukturu, nego nam ukazuje na snagu za unutarnji rast i preobrazbu. U mnogim torbicama donose se probrane mutne slike iz naše prošlosti zato da nas se prikloni na poslušnost i diktat izvana. Papa dolazi skrenuti nam pozornost na svijetle primjere naše prošlosti da njih slijedimo i da tako prevladamo one loše sklonosti koje su znale doći do izražaja i u daljnjoj i u bližoj prošlosti. Kada dobar otac pokazuje na greške svoje djece, on to čini bez uvjetovanja i bez prijetećeg prsta, pa je lakše priznati grijeh i tražiti oproštenje. Takav otac neće zaboraviti sve ono što je pošteno i s ljubavlju učinjeno. Zna on da nije bilo lako svjedočiti vjeru u vrijeme rata, izbjeglištva, progonstva, beskućništva, svekolike ugroženosti, ali se upravo u takvim stradanjima patnjama očituje i izgrađuje prava svjedočka vjera i nada. Tim duhom čita Papa našu povijest i našu sadašnjost.
Pozivom na svjedočku vjeru povezao je Papa u vrijeme drugog pohoda ne samo naša dva najveća grada (Zagreb i Split) nego i cijelu našu kršćansku i mučeničku povijest, sve tamo od sv. Duje, mučenika iz vremena Dioklecijanova progonstva, pa do zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, mučenika iz vremena komunističkog i ateističkog režima.

Nećemo se prevariti u sudu ako rečemo da ni za vrijeme trećeg pohoda Hrvatskoj Papa neće propustiti priliku opet naglasiti potrebu takve svjedočke i mučeničke vjere. On vidi da nam takvi svjedoci trebaju za mirniji život u novom tisućljeću. Ide on svijetom kao vjerni svjedok Božje ljubavi prema ljudima, iako mu drugi savjetuju da se u svojoj teškoj bolesti prepusti kućnoj njezi. Na pragu novog tisućljeća uputio je on poslanicu vjernicima cijeloga svijeta da traže svjedoke vjere i svojoj sredini i da njih slijede. To je zalog bolje budućnosti. Znade on dobro da je jedan od korijena tragedije ovoga svijeta što si ljudi biraju loše, pogrješne uzore. Treba izabirati takve koji su do kraja spremni živjeti i žrtvovati se za druge, a nikada žrtvovati druge za vlastite probitke. U svakom narodu bilo je i ima takvih, ali su često zaboravljeni. Često isplivaju oni koji su u svojoj sebičnosti tražili lagodniji i ugodniji život za sebe, ne vodeći računa kako će biti drugima. Neki narodi su poslušali papu Ivana Pavla II. i objavili hrabra svjedočenja vjere svojih najboljih sinova. Mi smo tu jako malo učinili. Vrijeme je da učinimo nešto više jer će samo tako susreti Pape i Hrvata, Hrvata i Pape biti doista plodonosni.

Svojim trećim pohodom povezat će Papa naš istok i zapad, naš sjever i jug. Zacijelo neće propustiti spomenuti svjedoke vjere u prošlosti i sadašnjosti, srijemske mučenike iz davnih vremena, ali i one brojne iz naših dana; spomenut će sv. Vlahu koji je od svojih početaka nadahnjivao mučeničkom vjerom sve Dubrovčane. Takvom svjedočkom vjerom bila je nadahnuta sestra Marija od Propetoga Petković, za koju možemo reći da je naša suvremenica, čiju vjeru će nam Papa za vrijeme ovog pohoda posebno staviti za uzor. Mučenička slava svete Anastazije (Stošije) proširila se iz Srijema preko Carigrada u naš Zadar, koji će Papa posjetiti na kraju svoga pohoda Hrvatskoj. Svoje središnje boravište u Hrvatskoj imat će podno Hrvatskog Nazareta (Trsata), gdje se od pamtivijeka naviješta ljubav nazaretske obitelji. U ovoj našoj današnjoj rastrganosti i podijeljenosti, u središte naših molitava i briga stavljamo obitelj i obiteljske odnose, onakve kakve je svjedočila, u svim životnim kušnjama, Nazaretska obitelj. Zato je i geslo ovoga pohoda: Obitelj – put Crkve i naroda.

5. Trajan spomen na naše svjedoke (mučenike)

Bilo bi dobro kad bi ostao trajni spomen na ovaj trostruki Papin pohod svojim Hrvatima; spomen koji bi najjasnije izražavao i govorio o temeljnoj Papinoj i kršćanskoj vrednoti što ju izražava geslo pod kojim nam je drugi put došao: Bit ćete mi svjedoci! Poslušajmo Papu i počnimo isticati i nasljedovati svjedoke vjere u našem kršćanskom narodu. Zar ne bi tu poruku lijepo izražavao jedan memorijalni centar (crkva) hrvatskim mučenicima? U vrijeme svog pohoda Papa će blagosloviti kamen temeljac za takav centar u Udbini.
Papa nam ovaj put dolazi u vrijeme kad se navršava 510 godina od krbavske tragedije hrvatskoga naroda. U nešto više od jednoga sata, 9. rujna 1493. poginulo je na Krbavskom polju oko 10 tisuća branitelja. Nijednim slovcem to još do danas nije na mjestu tragedije obilježeno. Nije li ta tragedija simbol našeg kršćanskog i hrvatskog stradanja, a zbila se upravo u središtu zemljopisne i povijesne Hrvatske, na pola puta između Vukovara i Dubrovnika? Nije li upravo na ovoj generaciji zadatak da ondje sagradi hram hrvatskim mučenicima? Uz taj hram možemo povezati sve koji su se žrtvovali i živjeli za puk koji je živio na području današnje Lijepe naše, sve tamo od sv. Duje do bl. Alojzija Stepinca i službenice Božje Marije od Propetoga Petković, i brojnih neproglašenih mučenika kroz našu nevoljama ispunjenu prošlost pa do današnjih dana.
Naglasak treba staviti na štovanje onih koji su znali živjeti i umirati zato da bi drugi živjeli slobodniji, sigurniji i zadovoljniji. Gledajući čime se sve danas ljudi u svijetu i kod nas oduševljavaju, koga sve uzimaju sebi za uzore, Papa sa strahom pokazuje kako sve više slabe temelji na kojima čovječanstvo želi sagraditi svoju budućnost. On ustrajno upire prstom u one koji su svjedočili svojim životom i radom ljubav prema čovjeku. Kult takvih ljudi treba proširiti na ovom našem prostoru, uključujući i one koji su ovdje živjeli prije Hrvata i koji su živjeli ili žive zajedno s nama, pače i one koji su osjetili na sebi našu zloću, ali su i dalje radili za naše dobro.

Takvima treba sagraditi trajni spomen u našoj sredini, da nam poput svjetionika svijetle na putu kroz život. I dok bismo taj hram svi zajednički gradili, i dok bismo ga poslije posjećivali, bilo bi to uvijek spasonosno prisjećanje na sržnu poruku svih triju Papinih pohoda Hrvatima, sadržanu u njegovu geslu: Bit ćete mi svjedoci! To bi nas sve skupa poticalo da slijedimo one uzore koje nam je on preporučio, a naša vjernička i patnička prošlost njima obiluje.
Kristova stradanja postala su temelj ljudskih nadanja. Možemo i mi Hrvati naći u svojoj povijesti vremena velikih stradanja, koja su poslije postala bogati izvor naših nadanja. Nema sumnje da je krbavska tragedija iz 1493. bila težak udarac ne samo za naše pretke nego za cijelo europsko kršćanstvo. Ali treba se prisjetiti da se upravo nakon toga stradanja počela snažno buditi svijest o našem hrvatskom nacionalnom biću, o onome što danas nazivamo hrvatskim identitetom. Nakon toga javlja se hrvatski grb, hrvatska zastava, govori se mnogo češće o hrvatskom jeziku, o hrvatskom narodu. Modruško-krbavski biskup Šimun Kožičić Benja dolazi kao prognanik u Rijeku i ondje 1530. osniva glagoljsku tiskaru. Najveće djelo te tiskare jest misal koji on naziva: Misal hrvacki. Namjeravao je Kožičić tiskati knjigu o svemu onome što su Hrvati vrijedna stvorili u svojoj povijesti (knjigu o “hrvatskoj slavi”, kaže Kožičić) pa je zamolio poznatog humanista Tomu Nigera da o tome napiše knjigu a on da će je tiskati. Nažalost, takvu knjigu Kožičić nije dospio objaviti. Zanimljivo je kako on obrazlaže svoju želju za skupljanjem i tiskanjem hrvatske baštine: Da nas ne okrive oni koji će iza nas doći što im nismo sačuvali ono što smo trebali sačuvati.

Tako je tada reagirao na tragediju svoga naroda najugroženiji hrvatski biskup, duhovni pastir najugroženije biskupije.
Ivan Pavao II., kako smo vidjeli, često je upozoravao kršćanski svijet da svaki narod popiše one koji su hrabro svjedočili svoje vjersko uvjerenje u najvećim životnim teškoćama i da se njihov život osvijetli kako bi bio putokaz i uzor suvremenoj generaciji. Prenijeti na iduće generacije takav pogled na svijet i na čovjeka, tu želju možemo čitati i u riječima koje je izgovorio gledajući pred sobom hrvatske vjernike u vrijeme svojih susreta s njima u Hrvatskoj. Na trajni spomen tog njegova govora i takve njegove poruke valjalo bi sagraditi hram hrvatskim mučenicima, i to u središtu Hrvatske, na mjestu gdje su mučenici bili najbrojniji – u Krbavi (Udbini). Time bismo ujedno izrazili dužno poštovanje svima onima koji su na ovim prostorima strpljivo i kršćanski podnosili teška stradanja da bi idućim generacijama, pa i nama, postala realnija naša ljudska, kršćanska i hrvatska nadanja.

Napravimo trajni spomen na trostruki susret pape Ivana Pavla II. s vjernim Hrvatima, kojima je pomogao bolje shvatiti evanđeoski nalog: Bit ćete mi svjedoci!
Na kraju, dragi vjernici, krenimo kroz ovu korizmu, odvažno i odlučno, gledajući pred sobom uzore koji su štiteći živote svoje braće izložili vlastite, koji su bili zahtjevniji prema sebi nego prema drugima, koji su znali umirati vjerujući u uskrsnuće. Takvih svjedoka imamo u našoj dugoj vjerničkoj povijesti. Na njih nas upućuje i Papa koji nam dolazi treći put u posjet.
Radosne vazmene blagdane želi vam

vaš biskup
+ Mile Bogović

U Gospiću, na godišnjicu smrti kardinala Franje Kuharića, 11.ožujka 2003. godine.