Katehetska zimska škola

14. siječnja 2021. (prvi dan)

Uvodni pozdrav.

Tema Škole: Dati lice odgoju

Poštovane i drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, časne sestre redovnice i braćo svećenici,  na početku ove Škole Vas sve pozdravljam u svoje osobno ime i u ime svih nad/biskupa Hrvatske biskupske konferencije. Ne zamjerite mi što na poseban način želim pozdraviti među svima vama one vjeroučiteljice i vjeroučitelje, virtualno prisutne na ovoj Školi, koji dolaze iz – u ovim trenucima – naših dviju najpogođenijih biskupija: Sisačke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije. Vama, vašim obiteljima, kao i vašim učenicima, najprije upućujem riječi molitvene podrške i izraze naše duhovne blizine.

Radost mi je pozdraviti organizatore ove škole: Nacionalni katehetski ured i Agenciju za odgoj i obrazovanje.  Sa zahvalnošću pozdravljam zato

• dr. mons. Ivicu Pažina, predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda
• i mnogopoštovanu dr. sc. Dubravku Brezak Stamać, ravnateljicu Agencije za odgoj i obrazovanje te
• više savjetnike i savjetnice u Agenciji za odgoj i obrazovanje za vjeronauk u školi i
• više savjetnike i savjetnice u NKU.

Pozdravljam i

• predstojnice i predstojnike Biskupijskih katehetskih ureda,
• gospodu i gospođe predavače i voditelje radionica,
• te uvažene predstavnike medija!

Čini se da danas ništa nije tako sigurno kao što je sigurna stalna promjena. I to najprije ona, koja – na žalost – obiluje negativnim prizvucima. Pandemija, uzrokovana bolešću covid-19, uvelike je uvjetovala i ograničila živote i djelovanje svakoga od nas, dok potresi, koji su nepredvidivo učinili mnoge raspukline i u našim životima, nužno usmjeravaju naš pogled na unesrećene živote, na mnoga lica naših sugrađana, odnosno naše braće i sestara. Doista izgleda da je kriza, koju su mnogi u crkvenom, ali i u društvenom životu do sada samo teorijski promišljali, na nas izvršila takvu „prisilu“ da nas tjera, da ju shvatimo kao mogući „katalizator“ svih naših dosadašnjih nastojanja: onih u Crkvi, kad je riječ o naviještanju i našoj vjeroučiteljskoj zadaći, ali i onih društvenih, kad je riječ o sigurnijem i kvalitetnijem sveukupnom životu. No, s druge strane ovo je vrijeme, sa svim svojim poteškoćama, donijelo i nešto što je dobro. U nemogućnosti redovitoga djelovanja svih nas: licem u lice, u živom susretu, vi ste vjeroučitelji, a zajedno s vama i mnogi svećenici te drugi pastoralni djelatnici, postali medijski i „računalno“ kreativniji; više koristimo blagotvorne mogućnosti suvremenih digitalnih sredstava društvenoga priopćavanja; naše obitelji, roditelji i drugi vjernici kao da su postali zauzetiji i zreliji kršćani, koji se odgovornije odnose prema evanđeoskoj poruci i Riječi Božjoj, te kao da postaju svjesniji da su roditelji prvotni odgojitelji, da im je potrebna pomoć škole, župe i drugih u odgoju i obrazovanju njihove djece te kao da više vrednuju važnost rada, stručnost i profesionalna nastojanja prosvjetnih djelatnika te drugih suradnika u odgoju i obrazovanju njihove djece. Odjednom su svoje mjesto u našem kršćanskom životu našli diakonija: Caritas, Crveni križ, dobrotvornost i dobrotvorne udruge, ljubav i briga za bližnjega, solidarnost sa stradalima. Ono dobro i plemenito u svakom čovjeku najednom je isplivalo na površinu naše svakodnevice. Kao da tek u patnji koja je posvuda oko nas spoznajemo da je Kristov prvi pogled na čovjekov život bio usmjeren ne prema njegovom grijehu, nego prema njegovoj patnji.

Zaista, ništa nije tako sigurno danas kao što je sigurna stalna promjena. No, ipak, čini se da postoji nešto što je trajno i nepromjenjivo – konstanta: a to su čovjek i njegova potreba za drugim, što se posebno i na različite načine pokazuje u vremenima bolesti, nesigurnosti, patnje, stradanja i boli.

Što sve to znači za vjerski odgoj? Za vjeronauk u školi? Za sve nas koji naviještamo i ne smijemo odustati od naviještanja poruke nade i Riječi Božje? Vrijeme u kojemu živimo svjedočanstvo je da je moderna „pala na ispitu“. Prosvijećeni čovjek, čija je spoznaja utemeljena samo na znanosti, a čiji je razum htio zagospodariti čitavom prirodom, pao je na koljena. Suvremeni autonomni čovjek, slobodan i neovisan o bilo kome i bilo čemu, danas primjećujemo i shvaćamo, ovisniji je nego ikada prije. Mi zaista možemo puno. No, čovjek ne raspolaže niti vlada svime. Čini mi se da je to prva zadaća u ovome vremenu i vjeronauka u školi. Postati svjesni da nismo svemogući, te da ne raspolažemo svime. To poučavati važno je i zbog toga što je vjerski odgoj cjeloživotni proces, koji svoj početak i trajno uporište ima u obiteljskom okruženju, ali još se više oblikuje u školskom životu. Zbog toga se pokazuje da će biti važno kroz vjeronauk poučavati i učiti prihvaćanje ranjivosti čovjeka, a ne samo njegove slobode i autonomije.

Vjerski događaj ne smije dotaknuti učenika samo površno, treba ga daleko više razumjeti kao događaj susreta. To je, barem mi se čini, druga važna zadaća vjeronauka u školi u ovom trenutku. Dati lice odgoju naslov je ove katehetske škole. Lice ovdje shvaćamo kao simbol za sve ono što nam je danas onemogućeno: zagrljaj, pružanje ruke, konkretan odnos bake i njezinih unuka, susret s prijateljima, igra, zajednička molitva i radosno raspjevano slavljenje otajstava vjere. Znanosti možemo biti zahvalni za digitalnu i virtualnu komunikaciju svih nas međusobno, ali ista ta znanost nas danas, vjerojatno opravdano, poziva i na distanciranost! Vjeronauk, dakle, mora tražiti – i putem online nastave – istinski susret s učenikom, s osobom.

Možda se vjeronauk ne može u ovim danima ostvariti onako kako bismo mi željeli, licem u lice, ali je zbog toga još potrebnije njegovati pedagogiju pozornosti prema učenicima i njihovu osobnom životu. Teologija koja ne bi bila osjetljiva na patnju, vjeronauk koji ne bi bio pozoran na život učenika: Crkvu bi u današnjim okolnostima učinili nerječitom i neodgovornom! Tako dolazimo i do treće zadaće vjeronauka u školi u ovim danima. Ona se krije u pojmu „odgovorna teologija“, „odgovorni vjeronauk“. Što to konkretno znači? Vrijeme u kojemu živimo nas poučava da se današnji učenici, kao i svaki drugi čovjek, neće i ne mogu zadovoljiti već unaprijed smišljenim odgovorima Crkve na sva njihova pitanja. To i nije prva zadaća Crkve i vjeronauka u školi. Nije uvijek odgovor vjere samo neki pokrivač kojim bismo uspjeli zaustaviti daljnja traženja učenika i suvremenog čovjeka. Odgovorna teologija, kao i odgovorni vjeronauk, znat će danas zajedno s učenicima postavljati nova pitanja, zajedno s njima tražiti odgovore, Bibliju ne koristiti kao skladiše brzih odgovora na sva pitanja, nego Isusa Krista prihvatiti kao izazov i svjetlo u mukotrpnom traženju i promišljanju te tako i vjeru uvijek iznova činiti živom, aktualnom, kreativnom. Ne bojmo se svojih sumnji i pitanja, nego ih budimo svjesni i ponizno tražimo odgovore. Nekada je i dobro da na neka pitanja nemamo odgovore. To nas sve zajedno tjera u dubinu, na novo promišljanje, na novi događaj susreta s Isusom Kristom i s čovjekom: licem u lice! Dakle, sa svim što je čovjek i što je njegov ljudski život. Dati lice odgoju znači doista staviti u središte učenika: čovjeka. On je otajstvo i stalno pitanje te naše trajno nastojanje. Njega smo pozvani susresti, biti s njim i prihvatiti tamo gdje on jest; osjećati s njim, pratiti ga kako najbolje znamo i možemo – korak po korak, i s njim otkrivati svjetlo te smisao i hoda i života.

Dragi vjeroučiteljice i vjeroučitelji, zahvaljujem vam na svemu što činite i na svim mogućnostima koje tražite i uvijek iznova otkrivate u svojoj domišljatoj ljubavi i revnosti kako biste ostali uz naše učenike. Vaša želja da u tome napredujete je velika, kao što je veliki broj svih vas prijavljenih na ovu katehetsku školu. Zahvaljujem vam na toj vašoj zainteresiranosti. Znam da vaša prisutnost nije samo vaša obveza, nego je i znak čežnje biti zajedno s drugima, licem u lice, barem na ovaj način. I premda se nalazimo u vremenu kad nam se čini da su teme teodiceje, patnje i boli, nesigurnosti i nerazumijevanja stvarnosti, posvuda oko nas, duboko vjerujem da je doksologija ono što će na kraju pobijediti. Tu sigurnost dao nam je uskrsli Krist. Prisutnosti klica uskrsnuća koje već djeluju među nama i plodovima uskrsne pobjede i slave već svjedočimo, iz dana u dan, u mnogim dobrim, plemenitim, hrabrim i odvažnim ljudima, koji beskompromisno i bez „naplate“ daju sve što mogu i sve što imaju kako bi pomogli drugima.

Nije li i vjeroučiteljski poziv cjeloživotno velikodušno i radosno darivanje drugima? Želim vam da vas i ova katehetska škola ohrabri na tomu putu! Organizatorima Škole od srca zahvaljujem, a svima vama želim ugodne i novim iskustvima i znanjima bogate trenutke Škole. Hvala na pozornosti!

mons. Đuro Hranić

nadbiskup metropolit đakovačko-osječki,

predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju