Rijeku je zahvatila jaka olujna kiša toga 8. kolovoza 1926. godine kada je tek utemeljena Riječka biskupija dobila svoga prvog biskupa. Radilo se o Izidoru Sainu, benediktincu koji je od 1922. bio na čelu najprije administrature, a potom od 1925. i biskupije kao apostolski administrator.

Mihovil se rodio 22. studenoga 1869. u Istri, u Šajinima pored Novigrada. Odgojen je u talijanskom duhu, a presudnu ulogu na njegov duhovni poziv odigrao je benediktinski samostan u obližnjoj Dajli. Postavši benediktinski redovnik odabrao je ime Izidor.

Dugogodišnji boravak u Genovi u svojstvu odgojitelja i predavača, potom i nekih drugih benediktinskih centara u Italiji, dovest će ga do funkcije opata velikog samostana u Pragli pored Padove. Nakon dvogodišnjeg boravka na čelu te, danas najbrojnije benediktinske zajednice u Italiji, papa Pio XI. šalje ga 1922. u Rijeku da bi nastavio djelo Celsa Costantinija. U gradu je utemeljena Slobodna Riječka Država, ali fašizam koji se upravo te godine uspinje na vlast u Rimu okončava razdoblje političke autonomije i obrušava se na hrvatski kler i redovnike.

Za pastoral grada na Rječini Sain ostvaruje važnu odluku pripremanu još od vizitatora i administratora koji su ga prethodili. Naime, on 16. srpnja 1923. cijepa staru veliku Župu Uznesenja Marijina koja više nije mogla zadovoljiti pastoralne potrebe narasloga grada. Osnivaju se župe: Gospe Lurdske (tada s titulom Bezgrješna, kapucini), Presvetoga Otkupitelja (Mlaka), Sv. Nikole (Turnić), Svih Svetih (Kozala).

Sain vodi pregovore oko osnivanja biskupije koji se uspješno ostvaruju 25. travnja 1925. kada Pio XI. bulom Supremum pastorale munus ustanovljuje biskupiju sa sjedištem u Rijeci u kojoj okuplja 16 župa koje se poklapaju s tadašnjom provincijom.

Novoosnovana biskupija ima novi Stolni kaptol u koji Sain imenuje u velikoj većini Talijane. Riječki zborni kaptol prestaje postojati, a s njim i drevni naslov riječkog arhiđakona unatoč pokušaju Saina da se taj naslov zadrži u novouspostavljenom kaptolu. Riječkoj biskupiji Sain pribavlja dvije zgrade na Belvederu u kojima u jesen 1926. uspostavlja malo sjemenište (danas Hospicij). Krajem 1926. uspostavlja župu u Opatiji, a 1929. u Rukavcu i Brgudu. Sain je vrlo zauzet uspostavom Katoličke akcije te upravo u godinama njegova episkopata imamo najoštrije sukobe Mussolinija s Crkvom glede odgoja katoličke mladeži.

Bliskost i blagonaklonost prema redu Svetog Benedikta Sain će imati kroz sve godine svoga djelovanja u Rijeci. Njegovi tajnici su benediktinci. Upravu sjemeništa nakon nekoliko godina povjerava svojoj subraći benediktincima. Župu u Opatiji povjerava benediktincima olivetanske kongregacije. Sain obnavlja zgradu biskupije koju je njegov prethodnik Costantini dobio od gradske vlasti na upotrebu. Gradi crkvu svetog Antuna na Kantridi, započinje gradnju crkve na Kozali s kosturnicom. Pri kraju episkopata posvećuje crkvu sv. Josipa na Podmurvicama pri samostanu benediktinki.

Sjedište biskupa postaje svakodnevno utočište za brojne riječke siromahe koji su unatoč protivljenju Sainovih ukućana u biskupu nalazili konkretnu materijalnu i duhovnu pomoć danju i noću. Prakticirao je monaški asketski stil života i za vrijeme biskupovanja. Može se reći da je unaprijedio pastoral u gradu, ali ga je ostvario u kontekstu posvemašnje talijanizacije crkvenoga života. Progon i učestalost nepravdi prema hrvatskom i slovenskom kleru koju su provodili fašističke vlasti osnovna su obilježja tih godina u crkvenoj situaciji Rijeke.

Loše zdravlje Saina pratilo ga je već od prvih godina njegove službe u Rijeci. S godinama zdravstveni će ga problemi ozbiljno onemogućavati u upravljanju biskupijom. Prvi riječki biskup preminuo je u zgradi Ordinarijata 28. siječnja 1932., nakon duže bolesti. Prvotno je pokopan na Kozali, da bi godinu dana nakon smrti lijes bio prenesen u novouređenu grobnicu ispred glavnoga oltara i čudotvornoga riječkog raspela u katedrali sv. Vida, u skladu s biskupovom željom.

Upravljanje biskupijom preuzet će tada apostolski upravitelj Carlo Mecchia iz Trsta, da bi 1933. Rijeka dobila biskupa u osobi Antonija Santina.