Uz trodnevnicu sv. Josipu u Osijeku blagoslovljena svečeva slika

Prve večeri, 15. ožujka, u srijedu na svečev dan, euharistijsko slavlje je predvodio i propovijedao o. Ivan Ike Mandurić, DI, isusovac u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku, a naposljetku mise župnik vlč. Ivan Jurić je blagoslovio novu župnu sliku „Sveti Josip“, koju je u tehnici suhog pastela naslikao darovit laik Krešimir Jakumetović, zatim je predmolio blagoslovnu i posvetnu molitvu sv. Josipu, dok su župljani pjesmom pratili svečanost. Zaštitniku obitelji, domovine Hrvatske i Katoličke Crkve tijekom trodnevnice utjecali su se brojni župljani pridružujući se molitvama svete krunice, litanija sv. Josipu i „Križnog puta sina Josipovog“ (autorice Ive Maričić, katehistice) koje su predmolili muževi župne Molitvene skupine sv. Josipa.

Druge večeri 16. ožujka misu je slavio župnik Jurić koji je vodio klanjanje pred Presvetim, a 17. ožujka u pobožnosti križnog puta sudjelovao je župni vikar vlč. Florijan Zagorščak, koji je predvodio misno slavlje. Trodnevnica je završena molitvom na koljenima koju je ispred oltara i nove župne slike predmolio župnik u zajedništvu s vikarom i ministrantima. Naposljetku je vlč. Jurić zahvalio svim sudjelovateljima u duhovnoj pripravi koji su „ponos i radost velike župe“, posebice muškarcima (predmoliteljima krunice srijedom, pričešćivačima, čitačima i skupljačima milodara u crkvi) koji su okupljenima u Zajednicu sv. Josipa i srijedom uoči mise mole za obitelj, brak, domovinu i sav narod te je najavio da će nova slika sv. Josipa s Djetešcem Isusom u naručju i simboličnim cvijetom ljiljana stajati na jugoistočnom crkvenom zidu blizu oltarnog prostora.

Promišljanja o duhovnosti i ljubavi po uzoru na sv. Josipa

Propovjednici su podsjetili vjernike na uzorne svečeve odlike. „Sveti Josip je poznat po herojskoj svetosti koja je djelo Božje u ljudskoj naravi koja je u isto vrijeme važno, dragocjeno i korisno svjedočenje u nizu primjera i iz onoga što se već dogodilo mi možemo mnogo toga: naučiti, meditirati, razmatrati, razmišljati i usvajati, posebno u pobožnostima i štovanju. Sveti Josip jedan je od najvećih svetaca uopće, Crkve katoličke i povijesti, a mora i biti primjer jer je muž Marijin i poočim – otac Isusov, zemaljski otac Sinu Božjemu koji se posebno pripravljao, odgajao“, kazao je o. Ivan Mandurić uvodeći u slavlje trodnevnice, naglasivši važnost otvaranja vlastitoga srca „za djelovanje Duha Svetoga da nas svečev lik trajno posvećuje i nadahnjuje“. U propovijedi je o. Ivan Mandurić potaknuo vjernike na promišljanje o tome vjeruju li dovoljno i do kraja u riječ Božju, u Evanđelje Sina Božjega ili žive kompromisno vjerujući „evanđelju svijeta“, naglasivši važno razlikovanje dviju stvarnosti za življenje vlastitog kršćanskog identiteta, a to znači živjeti po Božjim zapovijedima i po Božjoj riječi, što je ujedno put sv. Josipa. Također, oslanjajući se na evanđeosku riječ propovjednik je govorio o oprostu („tko se boji oprostiti nije ušao u Krista“) i bitno imanje čovjekoljubivih divnih osobina, primjerice suosjećanje i empatiju za drugoga čovjeka, a to je zapravo ljubav kakvu je imao sv. Josip. „Josip je imao srce, premda je osjetio patnju cijeloga svijeta. Bog je izabrao Josipa da vodi svetu obitelj; on je posve sigurno bio prepun empatije i zaboravio je na sebe. Herojstvo ljudi je u osobini zaboraviti na sebe, da u njima teče Božje milosrđe. Ne može biti svet čovjek, a da ne ljubi svoj narod. Sveti Josip je pun entuzijazma, nade i želje da se njegov život u Bogu upotrijebi najbolje kako je moguće. U njemu je skrb za svakoga čovjeka. Ljubimo Boga na Josipov način, do kraja, približimo se njegovu srcu i radost doživimo u pozvanosti. Josip je provodio dane i noći radujući se Gospodinu, živeći iskonsku nadu. U svakom čovjeku postoji takva duboka čežnja. Ovdje smo zato da Bog po nama čini uzvišene stvari (…) Čovjek koji ljubi dolazi na misu i ovdje smo zato da se po mom/tvom srcu Josip suobliči s ljubavlju… Sveti Josip je primjer po tome i što je dopustio Duhu Svetom da vodi njegovo srce, muško dostojanstvo i očinstvo. On je bio čovjek za druge, nije sebičan i nije živio za sebe! Ima i danas takvih ljudi iza kojih će se moći reći, kao što je suborac kazao neki dan na posljednjem ispraćaju dragovoljca Darka Nađa u Osijeku, ‘ni jedno dobro djelo neće ostati nekažnjeno‘. Molimo da po zagovoru sv. Josipa prepoznamo duboku čežnju za Bogom, da se u nama rasplamsa ljubav i da po njoj susrećemo živoga Boga u svom srcu!“

Vlč. Ivan Jurić druge večeri trodnevnice naglasio je kako nas Bog poziva da živimo u slobodi u Bogu, tražimo živoga Boga u njegovoj riječi na misi i u euharistijskom klanjanju te po uzoru na skrovitog, šutljivog sv. Josipa, skrivenog u Novom zavjetu otkrivamo moćnu snagu Božju za obitelj i putokaz u vlastitom životu. U duhovnom nagovoru govoreći o otajstvu Kristove ljubavi prema Svetoj obitelji, vlč. Jurić aktualizirao je odlomak iz knjige „Ite ad Joseph. Teološka razmatranja o sv. Josipu“, autora Ivice Raguža (Panni, 2021.), naglasivši kako prof. KBF-a u Đakovu filozof Raguž djelom upućuje „Idite k Josipu“ i misaono otkriva novo razumijevanje sv. Josipa za današnji život Crkve, promišlja o Josipovu djevičanstvu, očinstvu, njegovu podrijetlu i temama bitnim za bračni život i odgoj djece, a štivo je vrijedno za produbljivanje pobožnosti sv. Josipu, otkrivanje snage Božje ljubavi i saznanja kako je „Kristova ljubav glavni razlog zašto je sv. Josip skriven u Novom zavjetu“. „Kako mi ljubimo? ‘Isus je u svojoj velikoj ljubavi skrio i Mariju i Josipa, skrio ih je i otkrio samo onima koji otkrivaju njega, koji u njemu otkrivaju skrovitost njegove ljubavi… Isus skriva jer ljubav skriva. Tko skriveno ljubi Isusa, njemu je sve njegovo otkriveno. Što je veća ljubav, tim je skrivenija, a tko više ljubi, manje govori. Lažna se pak ljubav ovoga svijeta razotkriva, hvali se, razmeće se ljubljenim, mnogo govori. Sve je mnogo u lažnoj ljubavi, u stvarnosti sve je tako malo. U istinskoj pak ljubavi sve je tako malo, siromašno, skriveno, a tako mnogo, bogato, obilno.’ Tko skriveno ljubi Isusa, poput sv. Josipa, u njemu je snaga“, poručio je vlč. Jurić.

O primjeru jednostavnosti sv. Josipa i pravednosti u odnosu na Mariju, razmatrao je vlč. Florijan Zagorščak, poručujući „da nam se valja vratiti jednostavnosti kršćanskoga života i djelovati vršeći temeljne zapovijedi ljubavi – ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe“. „Na prvi pogled se čini da nema materijala za razmišljanje o Josipu, jer što znamo o njemu, osim njegovog imena i nekoliko događaja koji su se dogodili u djetinjstvu našeg Gospodina? Evanđelje ne bilježi ni jednu njegovu riječ – njegov je jezik šutnja. Bila je to njegova pozornost na anđeoske glasove koji su mu govorili u snu; poslušnost koja se od njega zahtijevala; fizički rad u najskromnijim i najzamornijim oblicima, koji je Isusu priskrbio reputaciju ‘tesareva sina’. O njemu se ništa drugo ne zna, a moglo bi se reći da je živio nepoznatim životom, životom jednostavnog obrtnika, bez ikakvih znakova osobne veličine. (…) Evanđelje svetog Josipa opisuje kao pravednika. Nijedna veća pohvala vrlinama niti veće priznanje zaslugama ne može se primijeniti na čovjeka skromnog društvenog stanja koji je očito bio daleko od toga da bude opremljen za velika djela. Riječju ‘pravednik’ označavalo se osobu koja obdržava Božje zakone i vjerna je savezu s Bogom. Ako je kao pravednik trebao vršiti Zakon, onda je trebao vršiti i onu odredbu prema kojoj je morao javno optužiti svoju zaručnicu za preljub, a ona je trebala biti usmrćena. On to ne čini. Njegova se pravednost očituje u razboritosti, strpljivosti, razumijevanju i milosrđu… Sveti Josip uzor je poniznih kršćana i dokaz da za dobre i prave Kristove sljedbenike nisu potrebne ‘velike spektakularne stvari’, već je dovoljno imati obične, jednostavne, ljudske vrline, ali istinite i autentične. Dovoljno je ljubiti Boga i svojega bližnjega! Sv. Josip djelovao je i živio vršeći dvije zapovijedi ljubavi. Kristova je poruka za jednostavne ljude, jednostavnog je sadržaja i jednostavna za izvršiti. Zapitajmo se koliko smo u svome životu daleko od Isusove i Josipove jednostavnosti? Budimo jednostavni! Činimo drugima što želimo da drugi nama čine“, zaključio je vlč. Zagorščak.