U spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem mons. Radoš je prije svete mise u parku iza katedrale tradicionalno blagoslovio maslinove i druge grančice te cvijeće. Vjernici su se potom, predvođeni biskupom, u svečanoj procesiji uputili u katedralu, gdje je nastavljeno misno slavlje Nedjelje Muke Gospodnje, kojim Crkva započinje slavlje vazmenog otajstva, muke i uskrsnuća Kristova.

U pjevanju Muke po Mateju sudjelovali su Mislav Lucić u ulozi evanđelista, Fabijan Šamec u ulozi Isusa, dok su solisti i članovi katedralnog zbora „Chorus liturgicus“, pod ravnanjem orguljaša Višeslava Jaklina, otpjevali ostale uloge.

U svojoj propovijedi biskup Radoš, nakon navještaja Muke Gospodina našega Isusa Krista, istaknuo je dvostruku narav Isusova ulaska u Jeruzalem: slavlje i najavu muke. Podsjetio je kako narod kliče „Hosana“, očekujući političkog osloboditelja, dok Isus dolazi kao „kralj koji je mučenik“, suprotno ljudskim predodžbama moći i pobjede, ponizan i spreman na trpljenje.

Podsjećajući na starozavjetne najave, biskup je pojasnio da je Isus upravo Sluga kako ga opisuje prorok Izaija, ali kakvim ga prepoznaje i apostol Pavao u Poslanici Filipljanima: sluga, ponizan i poslušan do smrti na križu.

Uvodeći u otajstvo Muke, biskup je otvorio temu dubokih ljudskih pitanja. Cvjetnica je, kako je rekao, „vrata kroz koja ulazi Veliki tjedan“, ali i prostor unutarnjeg susreta s Bogom, gdje se rađaju pitanja na koja nitko drugi ne može dati konačan odgovor. Bit vjere, istaknuo je biskup Radoš, leži u otvorenosti: „Pravi vjernik je onaj koji neprestano postavlja pitanja, a ne daje odgovore, nego dopušta Bogu da on daje odgovor. Odgovor stoji u njegovu križu, u njegovoj patnji, njegovu trpljenju. Odgovor stoji u načinu kako nas Bog ljubi, u snazi ljubavi koja se u drvetu križa – koji je bio simbol prokletstva, odbacivanja, simbol zla – odjednom pokazuje kao lijek za naše rane.“

U središnjem dijelu homilije biskup se zadržao na liku Pilatove žene, jedinstvenom u evanđeoskim izvještajima jer se pojavljuje samo kod evanđelista Mateja. „Ona poručuje svome mužu da ostavi toga čovjeka, da ga ne osudi. Štoviše, ona je za njega i trpjela“, kazao je biskup o ulozi Pilatove žene te pojasnio: „Ne trpimo s onim koga ne ljubimo, ako nam je neprijatelj. Za nju je on čovjek, za nju je on pravednik.“ Svjesna je da Pilat ima odgovornost suditi po zakonu: ako je netko kriv, može ga osuditi, ali ako nije, svaka osuda postaje osobna krivnja i težak moralni teret. Biskup Radoš u Pilatovoj ženi prepoznaje savjest: „Ova žena je savjest svome mužu… progovara savjest koja kaže: ne smiješ osuditi toga čovjeka.“ Ona, iako bez moći, čini ono što može, upozorava i suosjeća, pojasnio je biskup, te dodao kako Pilat pokušava izbjeći odgovornost, želi „oprati ruke“ i tako se osloboditi krivnje. Time postaje simbol čovjeka koji poznaje istinu, ali joj ne ostaje vjeran. Pokušaj „pranja ruku“ biskup tumači kao iluziju moralne neutralnosti: „Ne može se tako opravdati savjest“, kazao je.

U nastavku je biskup spomenuo crkvenu predaju koja u nekim istočnim tradicijama u ženi Poncija Pilata prepoznaje sveticu kojoj su dali ime Klaudija ili Prokura, dok je istočna Aramejska Crkva i Poncija Pilata proglasila svecem. „Govorit će kako je ova žena utjecala na njega, malo pomalo mu govorila o Isusu, budila njegovu savjest i on se obratio“, rekao je biskup te pojasnio da, ne ulazeći u povijesnost, iz lika Poncija Pilata i njegove žene možemo izvući duhovnu i teološku poruku: Crkva vidi Kristov križ kao lijek za svaku ljudsku ranu, jer Isus na križu zahvaća sudbinu svakoga čovjeka. Tko mu se približi srcem i suosjećanjem, prima unutarnje ozdravljenje, koje se potom širi i na druge.

Zaključujući homiliju, biskup Radoš pozvao je vjernike na konkretan duhovni stav: gledati Krista na križu s ljubavlju, jer upravo u tom pogledu započinje nutarnje ozdravljenje. Preporučio im je da u Velikom tjednu pronađu vremena za osobnu molitvu križnog puta, meditiraju i promišljaju Kristovu Muku, „da Matejevo Evanđelje bude naš kruh kroz ove dane“ te da donesu svjesnu odluku za susret s Bogom, „gdje Gospodin svakome od nas nudi pravi odgovor na sva naša neodgovorena pitanja“. Takav hod, naglasio je biskup, mijenja čovjeka iznutra: produbljuje ga, oplemenjuje i otvara za radost. Bog ne otvara samo povijesna vrata Jeruzalema, nego i „sva naša vrata“, uvodeći čovjeka iz patnje u život i radost uskrsnuća, zaključio je biskup Radoš.