„Dobri plodovi“ riječkih Mediteranskih teoloških susreta, koji su u subotu 22. srpnja zaključili svoje drugo izdanje, mogućnost je da više od 40 katoličkih, pravoslavnih i protestantskih studenata i doktoranada teologije raspravlja o temama o kojima njihove zajednice ponekad radije šute. I omogućiti ovim mladim ljudima iz svih zemalja Zapadnog Balkana, od Hrvatske do Srbije, od Slovenije do Crne Gore da slobodno interveniraju, nakon lekcija etabliranih teologa, o temama kao što su rizik od sektaških zastranjivanja u novim duhovnim zajednicama ili o pastoralnoj skrbi za LGBTQ+ i migrante. Istaknuli su to na završnom danu, nakon izvješća o grupnom radu koje su sastavili sami studenti, riječki nadbiskup Mate Uzinić, promotor inicijative, pred svim sudionicima i mikrofonom i kamerom news portala Svete Stolice, kao i dubrovački pravoslavni paroh i profesor emeritus patrističke teologije Vladan Perišić, koji je sudjelovao u sva četiri izdanja programa.

Objavljen zbornik radova s predavanjima na prva tri izdanja

Navečer je u konferencijskoj dvorani Domus Laurana u Lovranu predstavljen zbornik „Teologija u dijalogu“, koji su uredili Bruna Velčić, Vjeran Martić i Branko Jurić, a objavila Riječka nadbiskupija, Dubrovačka biskupija i Kršćanska sadašnjost. Riječ je o zborniku svih predavanja i radova dvaju izdanja Ljetne teološke škole u Dubrovniku (2019. i 2021.) poput teologa Tomáša Halíka i Terese Forcades, te onih s prvog izdanja Mediteranskih teoloških susreta (2022.) u Rijeci, poput intervencije i priloga koji je pripremio kardinal Mario Grech, glavni tajnik Sinode. Tu su i uvodni govori nadbiskupa Mate Uzinića, koji je do 2020. bio dubrovački biskup. Za Vatican Media i Vatican News nadbiskup Uzinić je dao završni komentar ovog izdanja koje se bavi temom „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti“.

Kako biste na prvu ocijenili ovo drugo izdanje Mediteranskih teoloških susreta i četvrto Vašeg projekta ekumenske škole za mlade teologe? Jeste li primijetili rast, u ove četiri godine, kod mladih ljudi, ali i kod predavača?

Obično lako prepoznajemo obilježja sekte u drugim zajednicama, ali ih ne primjećujemo u svojim zajednicama. Želja je svih nas koji sudjelujemo u organizaciji Mediteranskih teoloških susreta da kroz predavanja profesora i međusobni dijalog potaknemo mlade studente da prepoznaju eventualna sektaška obilježja unutar vlastitih crkvenih zajednica i da budu oni koji će se boriti da one budu manje sekta, a više Crkva. Govoreći o evoluciji dijaloga među kršćanima, lijepo je primijetiti, sada kada smo već završili četvrto izdanje ovog projekta, kako mladi studenti različitih teoloških škola, različitih kršćanskih vjeroispovijesti i različitih nacionalnosti – koji su ne tako davno međusobno ratovali na ovim prostorima jugoistočne Europe – otvoreno razgovaraju jedni s drugima o teologiji i stvarnosti koju žive. I svima nam je lakše sudjelovati u razgovorima o onim temama o kojima stariji članovi naših crkvenih zajednica radije šute. To su dobri plodovi kojima smo se nadali kada smo započeli ovaj projekt.

U izgradnji istinski sinodalne Crkve, Crkve slušanja, kakvu papa Franjo sanja i želi, vjerujete li da su ovdje mladi teolozi i teologinje s predavačima i među sobom također slušali jedni druge o delikatnim pitanjima kao što je prihvaćanje onih koji žive na marginama, kao što su migranti i LGBTQ+?

Da, upravo se to dogodilo. Jedan od vrhunaca ovih Mediteranskih teoloških susreta bio je posjet tranzitnom punktu za migrante na riječkom kolodvoru, gdje je Riječka nadbiskupija, posredstvom Caritasa i Bogoslovije, organizirala prihvat migranata. U tome imamo podršku grada Rijeke i volontera koji su od samog početka angažirani na pomoći migrantima koji prolaze kroz naš grad. A održali smo i konferenciju na kojoj smo se osvrnuli na naš odnos prema LGBTQ+ osobama, pitajući se kako se, prema evanđeljima, sam Krist ponašao prema ljudima koji su živjeli na margini. Svakako, jedan od ljudi koji se najviše bavio pastoralom na ovom području je isusovac o. James Martin, koji je održao konferenciju. Nekoliko puta mu je i sam papa Franjo javno zahvalio na njegovom trudu, a i ja mu želim zahvaliti za pastoral koji provodi i za konferenciju koju je održao.

Kakvu Crkvu žele ovi mladi teolozi? Otvorenu, gostoljubivu i uključivu, čak i s rizikom ponekog „incidenta“, kako traži Papa, ili zatvorenu u svojoj ekskluzivnosti, dotle da postane sekta, ali tako izbjegava bilo kakav „incident“ s današnjim svijetom?

Mislim da je poprilično jasno da oni koji su se odazvali našem pozivu, a među njima su i mnogi koji su sudjelovali na prethodnim susretima, žele otvorenu Crkvu, Crkvu koja prihvaća i uključuje, Crkvu koja promišlja i koja se ne boji. Ponekad se stječe dojam da naše Crkve nisu takve. Zato smo naišli na veliki otpor, od samog početka. Upravo je to signal da se moramo i dalje zalagati za razumijevanje i prenošenje Evanđelja današnjem čovjeku.

Pravoslavni paroh: susreti koji pomažu slobodu

Pravoslavni dubrovački paroh Vladan Perišić, profesor emeritus filozofije i patristike na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, vrlo dobro poznaje projekt i realizaciju Ljetnih škola teologije, a potom i Mediteranskih teoloških susreta, jer je sudjelovao u svim izdanjima. Otac Vladan govori o tome za Vatican News komentirajući trend ovog posljednjeg tjedna na hrvatskim obalama Jadrana.

Jeste li primijetili evoluciju u ove četiri godine, kod mladih, ali i kod predavača? Raste li teološki dijalog među kršćanima ili je u zastoju?

Onaj tko je osmislio ove teološke susrete, a u čijoj se nadbiskupiji nalazimo, uradio je i pametno i dobro djelo koje zasigurno neće ostati bez plodova, premda oni ne moraju, pa i ne mogu, biti vidljivi odmah. Uradio je pametno za Crkvu, jer su ovi susreti usmjereni k njenom jedinstvu, koje od nje zahtijeva sam Isus, a dobro je učinio za svakog tko u njima sudjeluje, jer ga razmjena ideja i prijateljevanje s drugim kršćanima zasigurno mijenja nabolje. Evolucija se, sasvim prirodno, nije mogla primijetiti među predavačima naprosto zato što svake godine dolaze drugi. A svi su zaista bili vrlo dobri i posvećeni ideji ovog ekumenskog skupa. Među studentima, međutim, neki su novi, ali ima i onih koji su dolazili i ranije. E kod njih je zaista moguće primijetiti evoluciju, kako u znanju tako i u ponašanju. Znanje im se razvija samim tim što studiraju, ali se ovdje uče upoznati i s mislima teoloških autora drugih konfesija, a ne samo svoje. A ponašanje još i više: u početku sumnjičavi i rezervirani, u neposrednom dodiru sa studentima i profesorima drugih konfesija, polako ali sigurno se oslobađaju predrasuda, kako osobnih tako i onih koje društvo i Crkva kojima pripadaju nose sa sobom. A osobno poznanstvo s drugim i drugačijim najbolji je način za razbijanje predrasuda. Te predrasude koje ljude razdvajaju i koje svatko od njih nosi sa sobom mogu biti slučajne, ali pretpostavljam da su mnoge i namjerno stvarane u raznim „radionicama zla“ kojih na Balkanu ne nedostaje. Veliki je zadatak pred tim mladim ljudima pokušati razbiti sve te predrasude, prepreke i granice koje su ranije generacije marljivo stvarale, te tako pokušati doći do željenog jedinstva o kome svi istinski kršćani u svojim Crkvama tako dugo sanjaju.

O temi odabranoj za ovo izdanje: „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti”, što mislite koja bogatstva pravoslavci, katolici i protestanti mogu dijeliti u različitim tradicijama kako bi postali istinski kršćanske Crkve otvorene svijetu, a da ne izgube vlastiti identitet?

Tema ovogodišnjeg skupa je odlično izabrana. Jer, ponekad je lako razlikovati Crkvu i sektu. Ali ne uvijek. U tome bi nam od pomoći mogla biti sugestija koju je dao jedan čuveni, a nama suvremeni, teolog. On tvrdi da su bar dvije karakteristike razlikovale ranu Crkvu od sekte: 1. Crkva je prema svijetu imala afirmativan odnos, a sekta negativan, i 2. u Crkvi je vladalo pluralističko mišljenje, a u sekti isključivost i jednoumlje. Na nama je da, uređujući Crkvu prema ovom drevnom obrascu, pokažemo da ovi kriteriji mogu vrijediti i danas.

A što se tiče danas tako popularnog termina „identitet“, mogu reći da mi nije omiljen. Jer, kad se malo bolje proanalizira postaje jasno da on, pod plaštem očuvanja onog što nekom kao značajna odrednica pripada, u stvari služi da pokaže kako je taj netko drukčiji, različit, a nerijetko i kulturno ili vjerski superiorniji od onoga od koga taj svoj „identitet“ brani. Time se širi tzv. „identitetska panika“, tj. strah koji može završiti i u paranoji da neprijatelj ugrožava naše nacionalno postojanje, naš „identitet“. Tako nas diskurs o identitetu može vrlo lako odvesti novim podjelama, a u sebi ima i potencijal da zamijeni nekada ideološki ozloglašen termin „rase“ kao oznake biološkog identiteta kojim će se nekim rasama dati prednost nad nekim drugim. Upravo zato je iznjedren i termin „nacionalni identitet“ koji danas označava manje-više isto što je nekada označavao termin „rasa“, koji je u međuvremenu kompromitiran, pa je sad pronađen još nepotrošen termin – „nacionalni identitet“.

No, ako već moramo govoriti o identitetu, onda bi svakom kršćaninu trebalo biti jasno da mu identitet daje jedino Isus. Krštenjem biološki identitet svakog kršćanina postaje irelevantan, a njegov kršćanski identitet ukorijenjen je isključivo u Kristu. Ne u rasi, ne u naciji, čak ne ni u tradiciji itd. Nego isključivo u živom Bogočovjeku, raspetom i uskrslom. Svaki drugi identitet, na koji bi kršćanin pretendirao, ne bi bio ništa drugo nego izdaja Krista.

Što posebno cijenite u formuli ovih susreta i što vidite kao inovativno? Teme i predavače po izboru organizatora? Razmjenu predavača i učenika na radionicama? Prostor dat za razgovor u slobodno vrijeme?

Čini mi se osobito značajnom razmjena ideja kako između studenata i profesora, tako i između samih studenata, bilo u radnom ili slobodnom vremenu ovog skupa. Primjećujem da se studenti ipak ponekad susprežu govoriti slobodno. To, naravno, nije dobro, ali je dobro to što ih ovakvi susreti sve više oslobađaju. Jer Crkva čiji članovi nisu slobodni govoriti ono što misle, nije Crkva Kristova. Isus je oslobađao, a takva Crkva porobljava. Isusu je bio cilj da od robova (grijehu) načini slobodne prijatelje Božje. Crkva u kojoj postoji verbalni delikt od prijatelja (Božjih) pravi robove (grešnike). Ako se članovi Crkve osjećaju neslobodno (ili još gore – zastrašeno) onda je to siguran znak da ne žive u Kristovoj (nego tko zna u čijoj) Crkvi. I zaista, ako ulaskom u Crkvu čovjek nema više slobode nego što je imao van Crkve, takva Crkva mu nije potrebna.