Vazmeno otajstvo, temelj dara Duha Svetoga

Uvodno biblijsko čitanje: “Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome!” (Heb 9,13-15).
1. Cijeli se Kristov život ostvaruje u Duhu Svetome. Bazilije tvrdi da mu Duh bijaše “nerazdvojni pratilac u svemu” (De Spir.S.16), i daje nam o Kristovoj povijesti ovaj divni sažetak: “Kristov dolazak: prethodi mu Duh Sveti; utjelovljenje: Duh Sveti je nazočan; čudesa, milosti i ozdravljenja: po Duhu Svetom; istjerivanje zloduhâ, sputavanje đavla: po Duhu Svetom; otpuštanje grijeha, združenje s Bogom: po Duhu Svetom; uskrsnuće od mrtvih: snagom Duha Svetoga” (ondje, 19).
Nakon razmišljanja o Isusovu krštenju i njegovu poslanju ostvarenom u sili Duha, sada želimo razmišljati o otkrivanju Duha u najuzvišenijem Isusovu “času”, njegovoj smrti i uskrsnuću.
2. Nazočnost Duha Svetoga u trenutku Isusove smrti može se pretpostaviti već po tome što na križu umire Sin Božji u svojoj ljudskoj naravi. Ako “unus de Trinitate passus est” (DS, 401), to jest “ako je onaj koji je trpio Osoba Presvetoga Trojstva…”, u njegovoj se muci uprisutnjuje čitavo Presveto Trojstvo, stoga također Otac i Duh Sveti.
Moramo se upitati: koja je bila točno zadaća Duha u najuzvišenijem Isusovu času? Na to je pitanje moguće odgovoriti samo ako se otajstvo otkupljenja shvati kao otajstvo ljubavi.
Grijeh, koji je pubuna stvorenja protiv Stvoritelja, prekinuo je dijalog ljubavi između Boga i njegove djece.
S utjelovljenjem jedinorođenoga Sina, Bog izražava grešnom čovječanstvu svoju vjernu i zanosnu ljubav, sve do ranjivosti u Isusu. Grijeh, sa svoje strane, očituje na Golgoti svoju narav “napada protiv Boga”, tako da svaki put kad ljudi teško sagriješe, kako kaže Poslanica Hebrejima “sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju” (Heb 6,6).
U predanju svoga Sina za naše grijehe, Bog nam otkriva da njegov naum ljubavi prethodi svakoj našoj zasluzi i obilno nadvisuje svaku našu nevjeru: “U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše” (1 Iv 4,10).
3. Isusova muka i smrt su neizrecivo otajstvo ljubavi, u koje su uključene tri božanske Osobe: Otac ima bezuvjetnu i s naše strane nezasluženu inicijativu: On je koji ljubi prvi i predajući Sina u naše ubilačke ruke, izlaže svoje najdraže dobro. On, kako kaže sveti Pavao, “ni svog Sina ne poštedje, to jest, nije ga zadržao za sebe kao ljubomorno blago, nego “ga za sve nas preda” (Rim 8,32).
Sin potpuno dijeli Očevu ljubav i njegov spasiteljski naum: “Sam sebe dade za grijehe naše… kao što je volja Boga i Oca našega” (Gal 1,4).
A Duh Sveti? Kao u dubokome trojstvenom životu, također u tom protoku ljubavi, koja se ostvaruje u golgotskom otajstvu, Duh Sveti je Osoba-Ljubav, u kojoj se stječu Očeva i Sinovljeva ljubav.
Poslanica Hebrejima, razvijajući sliku žrtve, objašnjava da se je Isus prinio “po Duhu vječnom” (Heb 9,14). U enciklici “Gospodina i Životvorca” pokazao sam da u tom ulomku “Duh vječni” znači upravo Duha Svetoga: kao vatra koja je spaljivala žrtvene prinose drevnih obrednih žrtava, “tako je Duh Sveti djelovao na poseban način u tom savršenom sebedarju Sina Čovječjega da bol preobrazi u otkupiteljsku ljubav” (br. 40). “Duh Sveti kao ljubav i dar silazi u određenom smislu u samu dubinu žrtve koju Krist prinosi na križu. Pozivajući se na biblijsku predaju, možemo reći ovo: on dovršuje tu žrtvu ognjem ljubavi koja ujedinjuje Sina s Ocem u zajedništvu Trojstva. Budući da je žrtva na križu vlastit čin Kristov, on i u toj žrtvi #!prima#! Duha Svetoga” (Gospodina i Životvorca, 41).
U rimskom bogoslužju, svećenik s pravom prije pričesti moli ovim značajnim riječima: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, ti si po volji Očevoj, uz sudjelovanje Duha Svetoga, svojom smrću oživio svijet…”.
4. Isusova povijest ne završava smrću, nego se otvara slavnom životu Uskrsnuća. “Po uskrsnuću od mrtvih, Isus Krist, naš Gospodin”, bio je “postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju” (usp. Rim 1,4).
Uskrsnuće je dovršenje utjelovljenja i ono se također događa, kao i rođenje Sina u svijetu, “djelovanjem Duha Svetoga”. “Mi vam – tvrdi Pavao u Antiohiji Pizidijskoj – navješćujemo Evanđelje: obećanje dano ocima Bog je ispunio djeci, nama, uskrisivši Isusa, kao što je pisano u Psalmu drugom: #!Ti si Sin moj, danas te rodih#!” (Dj 13,32).
Dar Duha koji Sin prima u punini u uskrsno jutro, on obilno izlijeva na Crkvu. Svojim učenicima, okupljenima u dvorani Posljednje večere, Isus kaže: “Primite Duha Svetoga” (Iv 20,22), i dariva im ga “kroz rane svog raspeća: pokaza im svoje ruke i rebra” (Gospodina i Životvorca, 24). Isusovo spasiteljsko poslanje sažimlje se i završava u priopćavanju Duha Svetoga ljudima, da ih vodi k Ocu.
5. Ako je “remek-djelo” Duha Svetoga uskrsnuće Gospodina Isusa, otajstvo trpljenja i slave, po daru Duha Svetoga i Kristovi učenici mogu s ljubavlju trpjeti i od križa načiniti put k svjetlu: “per crucem ad lucem”. Sinovljev Duh daje nam milost da i mi možemo imati Kristove osjećaje i da možemo ljubiti kao što je on ljubio, sve do davanja života za braću: “On je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću” (1 Iv 3,16).
Priopćujući nam svoga Duha, Krist ulazi u naš život, da svatko od nas može s Pavlom reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Tako cijeli život postaje neprestani Uskrs, neprekidni prijelaz iz smrti u život, sve do posljednjeg Uskrsa, kad ćemo i mi s Isusom i poput Isusa prijeći “s ovog svijeta Ocu” (Iv 13,1). Doista – tvrdi sveti Irenej Lionski “oni koji su primili i nose Duha Božjega vođeni su k Riječi, to jest Sinu, i Sin ih prima i predstavlja Ocu, a Otac im daruje nepokvarljivost” (Demonstr. Ap, 7).