Ovaj korizmeno-uskrsni ciklus razmišljanja koji smo započeli na Srijedu pepelnicu zaokružujemo vremenom koje slijedi neposredno nakon Uskrsa – Uskrsnom ili Vazmenom osminom, a u tome će nam pomoći studija Maria Righettia.

Crkva, inspirirajući se na drevnom židovskom običaju (usp. Izl 2, 15. 19), produžila je slavlje najveće kršćanske svetkovine za sedam dana i to kao jedan produženi dan Uskrsa. Stoga će i cijeli ovaj tjedan, baš kao i u božićnoj osmini, odjekivati riječju danas.

O ovom uskrsnom tjednu prva konkretna svjedočanstva nalazimo u drugoj polovini 4. stoljeća, no važnost ove osmine nazire se već kod sv. Augustina. Kako se ovaj tjedan smatrao istovjetnim kao svetkovina Uskrsa, narod je bio usmjeren prema odmoru, ali isto tako svakoga dana sudjelovao je na liturgijskim slavljima, što su omogućavali civilni i crkveni zakoni. Isti smjer razmišljanja o ovih sedam dana nalazimo i kod cara Valerijana II., ali i u Nauku dvanaestorice apostola (4. st.) te na koncilu u Maçonu (585.).

U doba antike ova osmina bila je posebno usmjerena na novokrštenike, bilo da nadopunjuje ili pak da ih učvršćuje u vjerskoj poduci, uz primanje Svete Pričesti. Iz toga razdoblja poznate su i mistagoške kateheze sv. Ćirila Jeruzalemskog (347.) te one sv. Ambrozija o sakramentima. Te kateheze bile su izgovorene tijekom slavlja mise koje se slavilo baš za novokrštenike koji u tom tjednu nisu sudjelovali u prinosu darova. Razlog i značenje ostalo je nepoznato.

I u Rimu je vrlo vjerojatno u prva vremena bila slavljena posebna misa za krštenike, kao što je to bio slučaj u Milanu ili pak Španjolskoj. Vrijedno je napomenuti činjenicu da u Gelazijevom sakramentaru nalazimo dva misna obrasca za svaki dan u tjednu nakon Uskrsa: jedan za novokrštenike, drugi za vjernike, što je još i vidljivije u Gregorianu, osobito u evanđeoskim navještajima.

Tijekom 9. stoljeća uskrsni tjedan sve više gubi na važnosti, iako su se mnogi biskupi i sabori zalagali da zadrže na snazi antičku disciplinu. Iako u 12. stoljeću u Gracijanovom Dekretu, u popisu liturgijskih slavlja nalazimo i sedam dana nakon svetkovine Uskrsa, u 10. stoljeću su se samo dva dana nakon Uskrsa zadržala kao blagdanski dani i taj običaj zadržao se sve do 19. stoljeća, osim u liturgiji časova.

Zašto „Bijela nedjelja“ nakon svetkovine Vazma?

U Rimu, tijekom postuskrsnog tjedna, sve do 6. stoljeća, svaki dan imao je vlastiti misni obrazac i u Rimskom misalu (do liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskog sabora) možemo naći naslove različitih postaja (crkava), na koje su bili pozivani vjernici, osobito novokrštenici, gdje se svečano slavila misa na kojima bi papa održao prigodni nagovor.

Na Uskrsni ponedjeljak postaja je bila bazilika sv. Petra, na grobu apostolskog prvaka. Na toj misi čitao bi se Petrov govor na dan Pedesetnice (usp. Dj 2, 14 – 36) te evanđeoski odlomak o Isusovom ukazanju učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13 – 36: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu“). Na uskrsni utorak vjernici bi se okupili u bazilici sv. Pavla; čitala bi se jedna od poslanica s uskrsnim karakterom te Kol 3, 1 – 5: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore…“. Sv. Lovro izvan zidina bila je postaja u srijedu, a u četvrtak postaja je bila crkva sv. apostola Filipa i Jakova. Čitalo se Dj 8, 26 – 40 (krštenje dvoranina od strane apostola Filipa). Sveta Marija od Mučenika (Panteon) bila je postaja u petak, a u subotu, u dan odlaganja albi (skidanje bijelih krsnih haljina, op. a.), Lateranska bazilika. Na taj dan završavale bi uskrsne svečanosti; novokršenici bi, nakon posljednje procesije prema krstionici, odlagali bijele haljine zajedno sa zavojem koji je pokrivao mjesto pomazanja krizmom (na čelu, nakon primljenog krštenja). Čitao se odlomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola da bi ih se potaknulo da čine dobro. Upravo zahvaljujući tomu (odlaganju bijelih haljina), prva nedjelja nakon Uskrsa naziva se Bijelom (od reforme pape Grgura)!

Agnus Dei

Također, papa bi na tu prvu subotu nakon Uskrsa (In albis), u prvoj godini svoga pontifikata i svake sljedeće sedme godine, slavio misu u Sikstinskoj kapeli i tada bi dijelio tzv. Agnus Dei koje bi posvetio u srijedu. Nakon što bi kardinal predslavitelj zapjevao tri puta: Pater sancte, isti sunt agni novelli, qui nuntiaverunt vobis, Alleluia! Modo venerunt ad fontes, repleti sunt claritate, Alleluia!, papa bi podijelio Agnus Dei kardinalima, nad(biskupima), pokorničarima i ostalim dostojanstvenicima stavljajući ih u njihove mitre.

Što je Agnus Dei? To su bile okrugle pločice, različitih veličina, koje bi se dobivale od voska. Na jednoj strani otisnuo bi se Jaganjac na knjizi sa sedam pečata koji jednom nogom pridržava križ, a uokolo njega pisalo bi na latinskom: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta“. Na poleđini bi se otisnuo lik jednog ili više svetaca s njegovim imenom te papinskim pečatom. U čitavom srednjem vijeku, Agnus Dei imao je veliku važnost i smatran je dragocjenim darom.

Točno porijeklo nije poznato, ali povezuje se s krštenjem jer su novokrštenici bili smatrani kao „duhovni jaganjci koje dobri Pastir vodi na plodne pašnjake božanske riječi“. Stoga su, nakon krštenja, na zadnji dan kada bi nosili bijele haljine, na dar bi dobili Agnus Dei kao uspomenu na primljeno krštenje. Najstariji sačuvani primjerci sežu u doba pape Ivana XXII. (1316. – 1334.), a od pape Pavla II. (1470.) blagoslov tog nabožnog predmeta pridržan je papi.

Zaključne misli

Kako ovo vrijeme osmine, tako nas i vrijeme korizme vraća na trenutak našega krštenja, na početke našega vjerničkog hoda. Važan je to trenutak jer tu čovjek dobiva odgovor na pitanje tko je i što je, odnosno tako jasno vidi svoj identitet.

Između tog korizmenog vremena i vazmene osmine stoji najveća kršćanska svetkovina, sa svojim trodnevljem, koja nam uvijek (svake nedjelje!) ispočetka podcrtava da se ne bojimo te nas podsjeća da smrt nije kraj, već prijelaz koji nam je osiguran primljenim krštenjem, odnosno time što smo temeljno opredijeljeni za Gospodina u kojem prepoznajemo Spasitelja „koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa“.

Zato je važno kako živimo i svjedočimo primljeno krštenje da bi jednom Gospodinu, Jaganjcu Božjem, mogli predati neokaljanu bijelu haljinu koju smo primili na krštenju:

Postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova haljina znakom tog dostojanstva. Pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život.

A na činjenicu da smo postali „novo stvorenje“ podsjeća nas i gesta znaka križa koju činimo prilikom ulaženja ili izlaženja iz crkve (znak križa blagoslovljenom vodom), ali i svaki onaj put kada se negdje škropi blagoslovljenom vodom.

U čuvanju te novosti identiteta i bijele haljine pomaže u prvom redu djelatno sudjelovanje na misi i pozorno slušanje Božje riječi koja nas i ovoga puta potiče:

Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Gostoljubivo primajte jedni druge bez mrmljanja! Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti! Govori li tko? Neka govori kao riječi Božje! Poslužuje li tko? Neka poslužuje kao snagom koju daje Bog da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu slava i vlast u vijeke vijekova! Amen (1 Pt 4, 8 – 11).

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko