Koncelebrirali su provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Juro Šimić, župnik fra Antonio Lovrić, katedralni župnik don Ante Mateljan i ostali svećenici, a nekoliko je svećenika ispovijedalo.

Svečanost je započela tradicionalnom procesijom s Gospinom slikom od splitske prvostolnice Sv. Dujma ulicama: Hrvojevom, Kralja Zvonimira, Pojišanskom do svetišta Gospe od Pojišana. Naime, Gospina slika je u jutarnjim satima prevezena u katedralu Sv. Dujma vjernicima na štovanje te je prije večernje mise u procesiji ponovno vraćena u Svetište na Pojišanu. Čudotvorna ikona Gospe od Pojišana pronađena je u svetištu u 13. stoljeću i po njoj je ono dobilo ime, te je postalo zavjetno svetište B.D.M. grada Splita i pomoraca.

Riječ pozdrava nazočnima na početku misnoga slavlja uputio je župnik Lovrić, a pozdravima se u svojoj propovijedi pridružio nadbiskup pozdravivši sve hodočasnike iz Splita i okolnih mjesta, oce kapucine, čuvare ovoga drevnog svetišta Gospe od Pojišana, braću svećenike, redovnike i redovnice, kao i predstavnike Grada Splita, Splitsko-dalmatinske županije, Hrvatske vojske i policije, a osobito mornare zajedno s njihovim zapovjednicima i časnicima, koji štuju Gospu od Pojišana kao svoju zaštitnicu. „Došli ste s Gospom podijeliti radosti i nadanja, zahvale i prošnje – u vjeri da ona, kao brižna majka, i danas ustaje i hiti s nama podijeliti radost Božjega pohođenja i povesti nas njemu u susret“, rekao je župnik.

Stihovi Vladimira Nazora kojima Mariju naziva „vezom što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja, most od molitava tkan, od suza mit i u luk svit“ izriču duboku teološku istinu, kazao je nadbiskup Kutleša te pojasnio: „Marija je po daru iznimne milosti roditeljica Sina Božjega, predraga kći Očeva i svetište Duha svetoga, a u isto vrijeme se u Adamovu rodu našla povezana sa svim ljudima potrebnim spasenja (usp. LG 53). Stoga, kao roditeljica Sina Božjega i njegova vjerna službenica, postaje nama majkom u redu milosti (LG 61), premošćujući u sebi čovjekovu udaljenost od Boga zbog grijeha“.

Drugi vatikanski sabor za Mariju kaže da je „na sasvim osobit način, radi obnavljanja nadnaravnog života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevom djelu“. Tu istinu, istaknuo je nadbiskup, „naslućuje svako vjerničko srce: nismo stvoreni samo za ovaj zemaljski život i on ne završava ovdje nego je prava narav i srž ljudskoga života u hodu prema Bogu, prema vječnosti u nadnaravnom životu duša. Koliko je samo potrebno podsjećati na tu istinu u svijetu u kojem živimo i koji se zadovoljava prolaznom slavom i dostignućima koja samo ograničeno možemo uživati! Blago onomu tko je kadar svjedočiti riječima, djelima i svojim svakodnevnim opredjeljenjima da je Kraljevstvo Božje među nama jer ga poput Marije živi i utjelovljuje u svom srcu!“

Govoreći o Marijinoj mudrosti osvrnuo se na poteškoće suvremenoga čovjeka koji, uzdajući se samo u svoju misao i u svoj razum te zaboravljajući svoga Stvoritelja, zapravo slijedi mnoštvo lažnih bogova. Ljudska je narav ranjena i potreban joj je korektiv milosti, vodstvo Božje mudrosti da bi došla do sve punine Božje. U tom je svjetlu nadbiskup upitao: „Znamo li mi danas prepoznati lažnu misao, misao prorokâ koji propovijedaju sebe a ne Gospodina? Znamo li prepoznati lažnu od ispravne misli u medijskom i političkom prostoru? Odbaciti prvu, a slijediti ovu drugu, temeljiti svoja opredjeljenja na istini i na pravdi, na ljubavi i milosrđu – ukratko: na zakonu Božjemu u kojemu je sve u savršenoj ravnoteži. Znamo li prepoznati lažnu od ispravne misli u svojoj savjesti? Jesmo li mudri ili tek inteligentni s pogledom koji može sezati daleko ali ne dalje od granica ovog prolaznoga svijeta?“

Mons. Kutleša istaknuo je da se odgovori na ta pitanja nude sami u rastućoj tjeskobi modernoga čovjeka, u grčevitu strahu pred bolesti, smrti i prolaznosti, u bespoštednoj težnji za uspjehom i blagostanjem u kojoj se ne čuje plač siromaha, najmanjih, nezaštićenih. U svemu tome može nam pomoći Marija, koju u lauretanskim litanijama zazivamo prijestoljem mudrosti, koja svojim životom svjedoči da je moguć cjelovit otkupljen život kojemu vjera i poštivanje Božjih zapovijedi otvaraju perspektivu.

U nastavku je nadbiskup decidirano govorio o vrijednosti života od njegova začeća do prirodne smrti. „Draga braćo i sestre, životu nije uvijek lako reći ‘Da’. Različite životne okolnosti su kušnja našoj ljudskoj slabosti i krhkosti. Ali reći ‘Da’ životu jedini je ispravan izbor koji nas čini suradnicima Božjim. Baš poput Marije. Stoga ne bojte se reći ‘Da’ početku života u majčinoj utrobi, Da’ njegovoj zaštiti u okrilju pravedna društva i obitelji, ‘Da’ u starosti kad malakšu snage. Čineći tako dopuštamo Gospodinu da nam do kraja otkrije tajnu svoga bića, snagu koju nosimo po njegovoj milosti a koja nadilazi sva naša predviđanja i kalkulacije. Odgovornost za život je na svima nama. Ona je svakodnevna i obvezujuća. Ne ovisi o povremenoj medijskoj pompi niti samo o zakonima već o svakodnevnim opredjeljenjima za život svakoga od nas tamo gdje jest i gdje djeluje, o svakodnevnoj potpori najranjivijih članova društva“. Ne bojte se života, ohrabrio je mons. Kutleša vjernike potaknuvši ih da ohrabrenje nađu u Marijinu pogledu, u pogledu Gospe od Pojišana koja nas gleda ustrajnim i dubokim pogledom, vidi ponore grijeha u našim životima, ali vidi i ona mnoga dobra i milosti kojima nas Bog želi obasuti.

U svjetlu radosnog susreta Marije i Elizabete, dviju duša koje se prepoznaju u Božjem planu spasenja, nadbiskup je upitao na kakav način susrećemo druge ljude, od svojih najbližih pa do slučajnih prolaznika? Na kakav način gradimo odnose, biramo ženidbene drugove, prijatelje? Vode li nas sebični interesi ili jedna perspektiva Božjega plana s nama?

„Možda smo mi ljudi 21. stoljeća pomalo izgubili radost u susretima jer smo navikli naplaćivati usluge koje činimo, a zaboravljamo da se čista radost rađa samo iz besplatnosti, iz ljubavi i milosrđa jer joj je izvor u Bogu. Svi po naravi čeznemo za pouzdanim i trajnim prijateljstvima, odnosima u kojima možemo imat pouzdan oslonac, sanjamo čvrste obitelji utemeljene na ljubavi i vjernosti supružnika, želimo mlade koji imaju cilj pred sobom i kojima se ne poigrava svaki vjetar nauka ljudskoga. No prečesto zaboravljamo da za sve to vrijede riječi psalma: ‘Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji‘ (Ps 127)“.

Svaki događaj našega života može biti prigoda za rast u vjeri, nadi i ljubavi, pa i oni bolni i tragični događaji, kazao je splitski metropolit dodavši da to najbolje zna Marija „jer je i sama to iskusila: od neprihvaćanja u Betlehemu i bijega u Egipat, preko zabrinute potrage za dvanaestogodišnjim Isusom u Jeruzalemu, do križnoga puta i Kalvarije. Svatko se od nas može naći, a sigurno se i našao, u tjeskobnoj i mučnoj situaciji iz koje nije vidio više izlaza. U takvim situacijama propadaju sve ljudske računice i svaka lukava domišljatost. Ni novac ni imanje, ni čast ni ugled ne mogu nam pomoći. ‘Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni’ (Gal 6, 7-8), kaže Sveto pismo. Tko je ulagao samo u zemaljsko, propadljivo, taj će žeti samo propadljive plodove. A tko je ulagao u ono što je Božje, taj će žeti nepropadljivo, vječno“.

Na kraju homilije nadbiskup je hodočasnike pozvao na radost, ispravnu pobožnost i nasljedovanje Marijinih kreposti. „Velika Gospa, svetkovina usred ljeta kada je mnogo toga usmjereno na zaradu i razonodu, dobra je prigoda da ponovno uskladimo svoje životne postavke s Božjim prioritetima, da svoja tvrda srca predamo u Marijine ruke“, kazao je nadbiskup Kutleša dodavši da će Marija iscijeliti naše rastrgano i izranjeno srce, i predati ga Isusu da On s nama učini velika djela.

Okupljenim vjernicima obratio se župnik fra Antonio Lovrić zahvalivši nadbiskupu na nazočnosti i poticajnim riječima te svima koji su na bilo koji način sudjelovali u proslavi svetkovine: nadbiskupu, svećenicima, ispovjednicima koji su bili na raspolaganju, bogoslovima, ministrantima, župnom zboru, župnim suradnicima, redarima, vojsci, mornarici i policiji. „Zahvalni ponajviše Bogu i Blaženoj Djevici Mariji za njezin zagovor otvorimo se na kraju i tako nam potrebnom Božjem blagoslovu kojeg će nam sada udijeliti naš nadbiskup. Neka sve nas i naše obitelji prati Božja milost  i zagovor presvete Bogorodice“, poželio je župnik. Za vrijeme euharistijskoga slavlja pjevao je Veliki mješoviti zbor Gospe od Pojišana, a oltar je kao i svake godine bio lijepo ukrašen cvjetnim aranžmanima. Brojni su vjernici u dvorištu crkve dali svoj prilog za misije.