„Pretpostavljam da je uspio ne povrijediti nas Hrvate s obzirom na odluku da odgodi Stepinčevu kanonizaciju“, rekao je biskup Škvorčević prepričavajući svoj razgovor s papom Franjom o blaženom Alojziju Stepincu. U emisiji se osvrnuo na ukupni pontifikat pape Franje, na njegovo poticanje dijaloga s drugim religijama, na antropološke izazove s kojima se suočavao i naposlijetku na razgovor s njime o Stepincu.

Rekao je da bi se papa, kad je bila riječ o Stepincu, uozbiljio, a njemu je rekao da se s obzirom na to pitanje nalazi između tri strane. Biskup Škvorčević prepričao je papin odgovor na pitanje koje su to tri strane:  „Jedna ste vi Hrvati, Crkva u Hrvatskoj koja zna tko je Stepinac bio u ono doba, za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon Drugog svjetskog rata, a i prije Drugog svjetskog rata. Vi ga iskustveno dobro poznajete. I naravno da bih želio biti taj koji vam ne uskraćuje radost da on bude proglašen svetim. Međutim, pisao mi je srpski patrijarh, i  postavio neka svoja pitanja. Ja jednostavno ne mogu, ne želim prijeći preko toga kao da to nije ništa, nego želim poslušati i vidjeti što je to, što bih mogao i na koji način sa Stepincem i proglašenjem svetim ne doprinijeti da se rodi neki novi grč, nego da  stvorimo situaciju koja će biti dobra za sve.“

Škvorčević je podsjetio da su i skupine Hrvata u Argentini, domovini pape Franje, uzeli Stepinca za svoju perjanicu i dali mu političku dimenziju. U Argentini, naglasio je biskup Škvorčević, ne postoji iskustvo Drugog svjetskog rata, „niti komunizam kakav smo mi imali, koji je progonio Crkvu“, ondje je ljevičarstvo bilo ideal slobode. „Susreo sam jednoga papu koji  s jedne strane ima puno osjećaja topline za svakog čovjeka“, koji želi napraviti ono što je najbolje, „ali s druge strane čovjeka koji osjeća odgovornost. I to odgovornost i pred Crkvom i pred svijetom. I u tom sklopu on pokušava stvarati situacije u kojima ne bi nikoga povrijedio. Pretpostavljam da je s obzirom na odluku da odgodi Stepinčevu kanonizaciju uspio ne povrijediti ni nas Hrvate“, rekao je mons. Škvorčević.

U emisiji je bilo riječi i o ekumenskom i međureligijskom dijalogu, kao i o antropološkim izazovima s kojima se papa Franjo susretao. Biskup Škvorčević je podsjetio da je pontifikat pape Franje bio „služba nasljednika svetoga Petra, to znači jedna duboka stvarnost koju je pokrenuo Isus Krist, uskrsli Gospodin i gdje bi trebalo čitati što je to uskrsli Gospodin kroz njega i u ovom povijesnom trenutku svima nama, i Crkvi i svijetu želio reći, a još više što je po njemu učinio“.

Naveo je jednostavnost kao jednu od spominjanih odlika pape Franje, rekavši da je za njega to važna krepost, „gdje netko sebe suzdržava staviti u prvi plan, na prvo mjesto“, kako bi „Boga stavio na prvo mjesto da bi On mogao u njemu djelovati. To je po meni bio papa Franjo i njegova jednostavnost“.

Biskup Škvorčević je rekao kako je njegovo iskustvo pape osobito snažno s obzirom na sinodalnost, „o kojoj je puno pričano, ali nisam siguran da smo i u samoj Crkvi došli do nekih njezinih temeljnih značenja. Naime, papa je neprestano ponavljao kako je sinodalnost zajedničko osluškivanje Duha svetoga. To vam je Crkva. Ono što smo imali u Njemačkoj kao ‘Synodaler Weg’ krenulo je drugim putem. Sekulariziralo se, pa imamo glasanje kojim se demokratski želi rješavati neka crkvena pitanja. A ona se uvijek rješavaju putem vjere i osluškivanja baš govora Duha svetoga“.

Škvorčević, koji je bio požeški ordinarij za vrijeme trojice papa, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, osvrnuo se i na pitanje kontinuiteta, podsjetivši da papa nije netko tko je izvan ili iznad Crkve, „on je služba u Crkvi“. Nasuprot dvojici svojih prethodnika, koji su  pripadali europskoj tradiciji i duhu, papa Franjo je došao iz Latinske Amerike i donio sa sobom „sasvim drugi kontekst“. Bio je „obogaćenje“ jer je donio socijalnu osjetljivost. Poneki su je tumačili kao populizam, „međutim, to je Latinska Amerika, tu je i emocija, ne samo europski ‘ratio’“. Papa Franjo nije tumačio samo riječima, „nego ih je i svojim gestama potvrđivao. Tako shvaćene njegove su geste očitovale  određenu sakramentalnost djelovanja, njegovih nastupa. Nije vodio, pokretao ili poticao velike teološke rasprave, ali ono što je činio i uz to govorio imalo je veliku težinu, veliko značenje“.

Na pitanje o ulozi pape Franje u dijalogu s religijama, posebice s islamom, biskup Škvorčević je rekao da „papa uvijek polazi od one činjenice koju je istaknuo i Drugi vatikanski sabor, da smo svi Božja stvorenja. Čovjek je Božje stvorenje. Ne samo to, nego čovjek je Božja slika. Koji to čovjek? Svaki čovjek“. Potamnjena Božja slika, ranjena grijehom ali „nije izgubljena. I to je polazište s kojeg kao kršćani ili bilo tko drugi treba s naslova poštovanja pristupati svakom čovjeku. To je papino osnovno antropološko polazište. I ono što je zastupao bilo je prihvatljivo također za islam i za druge religije“.

Biskup je rekao kako papa Franjo nije želio ulaziti u to jesu li različite religije put spasenja. „Mi kao kršćani odgovaramo da se ono uvijek događa po Isusu Kristu i njegovu djelu, njegovoj ljubavi kojom je za nas sebe položio. Za svakog čovjeka. To znači i za onog koji živi i islamsku religijsku pripadnost, koji živi časno, iskreno. I za njega je Isus Krist blizu svojom ljubavlju“.

Kad je riječ o izboru novoga pape, biskup Škvorčević je naglasio da će na mjesto pape opet doći netko „tko je najprije katolik, tko je vjernik“. Kad se papi „prvenstveno pripisuje uloga nekog svjetovnog vladara,  velikog političara“, to nije dobro polazište i „nije točno, nego je polazište uvijek u vjeri i iz vjere. I zato smo pozvani moliti za novog kandidata. Koliko god se može nekoga poznavati, ipak je ono što on treba raditi djelo Božje, te da se ono što bolje i što snažnije ostvari treba moliti, i papa je čovjek kojem je potrebna snaga odozgor.“

Papa Franjo nije mijenjao nauk, ali se susretao s antropološkim izazovima, zastranjenjima koja nisu u skladu s Božjom objavom. U tom kontekstu, biskup Škvorčević je istaknuo problem „posadašnjenja“ našega govora o čovjeku iz vjere. Danas nema jedinstvene filozofije iz koje se oblikuje jedinstven pogled na svijet i kojom se konkretno pristupa čovjeku. Kršćani ne smiju prezirati različite pristupe čovjeku, „nego je nama evangelizirati ih. To znači da nije pitanje kako se boriti protiv njih, nego kako ih osvijetliti evanđeoskim pristupom i nastojati promicati taj model čovjeka. A taj je model zapravo sam Isus Krist, ono što je on živio“, poručio je požeški biskup emeritus Antun Škvorčević.