„Pretpostavljam da je uspio i ne povrijediti nas Hrvate s obzirom na odluku da odgodi Stepinčevu kanonizaciju“, rekao je biskup Škvorčević prepričavajući svoj razgovor s papom Franjom o blaženom Alojziju Stepincu. U emisiji se osvrnuo na ukupni pontifikat pape Franje, na njegovo poticanje dijaloga s drugim religijama, na antropološke izazove s kojima se suočavao i naposlijetku na razgovor s njime o Stepincu.

Rekao je da bi se papa, kad je bila riječ o Stepincu, uozbiljio, a njemu je rekao da je u tome pitanju između tri strane. Biskup Škvorčević prepričao je papin odgovor na pitanje koje su to tri strane:  „Jedna ste vi Hrvati, Crkva u Hrvatskoj koja zna tko je Stepinac bio u ono doba, dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon Drugog svjetskog rata, a i prije Drugog svjetskog rata. I vi ga iskustveno dobro poznajete. I naravno da bih ja želio biti taj koji vam ne uskraćuje tu radost da on bude proglašen svetim. Međutim, meni je pisao patrijarh srpski, dopis, i on je neka svoja pitanja uputio i postavio. Ja sad ne mogu, ne želim prijeći preko toga jednostavno kao da to nije ništa, nego želim poslušati pa vidjeti što je to, što bi mogao i na koji način ja, sa Stepincem i proglašenjem svetim, ne doprinijeti da neki grč se rodi novi nego da mi  vidimo,  da stvorimo neku situaciju koja će biti bolja, dobra.“

Škvorčević je podsjetio da su i skupine Hrvata u Argentini, domovini pape Franje, pod različitim utjecajima uzele Stepinca kao svoju perjanicu, čime je on u Argentini dobio političku dimenziju. U Argentini, naglasio je biskup Škvorčević, ne postoji iskustvo Drugog svjetskog rata, „niti komunizam kakav smo imali mi, koji je progonio Crkvu“, ondje je ljevičarstvo bilo ideal slobode. „Susreo sam jednoga papu koji ima s jedne strane puno osjećaja topline za svakog čovjeka“, koji želi napraviti ono što je najbolje, „ali s druge strane čovjeka koji osjeća odgovornost. I to odgovornost koju ima i pred Crkvom i pred svijetom. I u tom negdje nekom sklopu on pokušava stvarati neke situacije u kojima ne bi povrijedio nikoga. Tako da pretpostavljam da je uspio i ne povrijediti nas Hrvate s obzirom na odluku da odgodi Stepinčevu kanonizaciju“, rekao je mons. Škvorčević.

U emisiji je bilo riječi i o ekumenskom i međureligijskom dijalogu, kao i o antropološkim izazovima s kojima se papa Franjo susretao. Biskup Škvorčević je podsjetio da je pontifikat pape Franje bio „služba nasljednika svetoga Petra, to znači najdublja jedna stvarnost koju je pokrenuo Isus Krist i to uskrsli Gospodin i gdje bi trebalo čitati što je to on, uskrsli Gospodin kroz njega u ovom povijesnom trenutku svima nama, i Crkvi i svijetu želio reći, a još više što je po njemu onda učinio“.

Spomenuo je jednostavnost kao jednu od spominjanih odlika pape Franje, rekavši da je za njega to anđeoska krepost, „gdje netko sebe suzdržava staviti u prvi plan, na prvo mjesto“, kako bi „Boga stavio na prvo mjesto i da bi On mogao u njemu djelovati. To je po meni bio papa Franjo i njegova jednostavnost“.

Biskup Škvorčević rekao je kako je njegovo iskustvo pape osobito snažno s obzirom na sinodalnost, „o kojoj je puno pričano ali nisam siguran da smo došli i u Crkvi do nekih njezinih temeljnih značenja. Naime, papa je neprestano ponavljao kako je sinodalnost zajedničko osluškivanje Duha svetoga. E to vam je Crkva. To znači ono što smo imali u Njemačkoj, negdje je krenulo drugim putem kao ‘Synodaler Weg’ crkveni. Negdje se sekularizirao, pa imamo glasanje kroz koje želimo neka crkvena pitanja rješavati. A ona se uvijek rješavaju putem vjere i osluškivanja baš govora Duha svetoga“.

Škvorčević, koji je bio požeški ordinarij za vrijeme trojice papa, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, osvrnuo se i na pitanje kontinuiteta, podsjetivši da papa nije netko tko je izvan ili iznad Crkve, „on je služba u Crkvi“. Nasuprot dvojici svojih prethodnika, koji su u sebi nosili odgovarajuće europske tradicije i duh, papa Franjo došao je iz Latinske Amerike i donio sa sobom „sasvim drugi kontekst“. Bio je „ponovno obogaćenje“ jer je donio pitanja socijalne osjetljivosti. Njegova socijalna osjetljivost nekad je bila tumačena kao populizam, „međutim, to je Latinska Amerika, to je i emocija, to nije samo ratio europski“. Papa Franjo nije samo tumačio riječima, „nego je i gestama svojim potvrđivao to. I shvaćene tako njegove te geste u tom kontekstu, to znači onda je on zastupao određenu sakramentalnost svoga djelovanja, svoga nastupa. Nije rasprave velike teološke vodio niti pokretao niti poticao, ali ono što je činio i uz to progovorio imalo je veliku težinu i veliko značenje“.

Na pitanje o ulozi pape Franje u dijalogu s religijama, posebice s islamom, biskup Škvorčević je rekao da „papa polazi uvijek od onog naglaska, od one činjenice koju je istaknuo i Drugi vatikanski sabor, da smo svi Božja stvorenja. Čovjek je Božje stvorenje. Ne samo toliko, nego čovjek je Božja slika. To znači, koji čovjek? Svaki čovjek“. Potamnjena slika Božja ranjena grijehom „nije izgubljena. I to je polazište da mi svakom čovjeku pristupamo, kao kršćani ili bilo drugi, s naslova poštovanja. To je papino osnovno polazište. I ono što zastupa prihvatljivo je također za islam kao i za druge religije“.

Biskup je rekao kako papa Franjo nije želio ulaziti jesu li različite religije put spasenja. „Mi odgovaramo kao kršćani, ali uvijek je to po Isusu Kristu i njegovom djelu, njegovoj ljubavi kojom je za nas položio sebe. Za svakog čovjeka. To znači i za onog koji živi i s naslova islamske pripadnosti religijske, koji živi časno, iskreno, i za njega je Isus Krist svojom ljubavlju blizu“.

Kad je riječ o izboru novoga pape, biskup Škvorčević je naglasio da će na mjesto pape opet doći netko „tko je katolik najprije, tko je vjernik“. Kad se papi pripisuju „uloge ponajprije nekog svjetovnog vladara i nekog velikog političara“, to nije dobro polazište i „nije točno, nego je polazište uvijek u vjeri i iz vjere. I zato smo pozvani moliti za novoga kandidata. Koliko god se može poznavati nekoga, ipak je ono što on treba raditi djelo Božje u njemu, i za to djelo Božje da se ostvari što bolje i što snažnije treba moliti, jer i papa je čovjek kojemu je potrebna ta snaga odozgor.“

Papa Franjo nije mijenjao nauk, ali se susretao s antropološkim izazovima, s antropološkim zastranjenjima koja nisu u skladu s Božjom objavom. U tom kontekstu, biskup Škvorčević napominje kako je pitanje kako ćemo „posadašnjiti“ naš govor vjere. Danas nema jedinstvene filozofije kojom se stvarao pogled na svijet i kojom se pristupalo konkretno čovjeku. Kršćani ne trebaju prezreti različite pristupe čovjeku, „nego je nama evangelizirati ih, to znači da je pitanje ne kako se boriti protiv njih, nego kako osvijetliti ih onim evanđeoskim pristupom čovjeku i nastojati promicati taj model čovjeka. A taj je model zapravo sam Isus Krist, ono što je on živio“, poručio je požeški biskup emeritus Antun Škvorčević