Misu je predslavio porečki dekan preč. Lino Zohil, a koncelebrirao je župnik Svetvinčenta vlč. Darko Zgrablić koji je izrekao homiliju u kojoj je tumačio značenje mučeništva. „Mi stvarnost mučeništva promatramo nekako romantično. Nekako po strani stavljamo teškoću, ostavljenost i napuštenost Betlehemske štalice. Više volimo gledati toplinu, ono što je lijepo, nego ono križovito i krvavo“, istaknuo je.

U tom je kontekstu podsjetio kako ljudi hrle u crkve na Cvjetnicu, a zaboravljaju da je to Nedjelja Muke Gospodnje. „Tako i mučenike volimo gledati kroz njihov zagovor, kroz njihovu pobjedu, ali same činjenice žrtve života, muke, prolivene krvi, patnje kroz koje su prošli, pa i ne samo patnje muke, nego i sve patnje života, sve žrtve kroz koje su morali proći i odricanje u svome životu, da bi postigli tu svetost za kojom mi navodno čeznemo, odbacujemo. Zašto? Zato jer ne činimo sve ono što su mučenici i sveci činili i ne živimo onako kako su oni živjeli“, upozorio je.

„No, Crkva nam daje svece, mučenike, blaženog Miroslava ne samo da molimo zagovor, nego da ih nasljedujemo, ali nama je to teško. Zašto? Zato što ne vjerujemo u riječi iz prvog čitanja duše su pravednika u ruci Božjoj. Ako već molimo zagovor blaženog Miroslava i prikazujemo sve svoje zemaljske potrebe, hajdemo prikazati još više, i danas i trajno, naše duhovne potrebe. Pomozi mi, blaženi Miroslave, zagovaraj me da raste moja vjera, da moj život bude u Božjoj ruci“, poručio je vlč. Zgrablić.

Govorio je o tome kako vjernici najčešće mole Gospodina da ih oslobodi križa. „Mi molimo odagnaj taj križ od mene, a sveci mole drugačije. Miroslav je kad je bio križ u pitanju molio ako je Gospodine za moje dobro, ako je za spasenje moje duše, i ako je za spasenje mojih vjernika, Ti mi daj još. Netko će reći da je tu po srijedi možda nekakav mazohizam, da čovjek želi patiti, no nitko normalan ne želi patiti. Isus nije želio patiti. U Getsemaniju znoji se krvlju i moli ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, ova kalež, ali ne moja, nego Tvoja neka bude volja. To je i Miroslavovo mladomisničko geslo. Koliko smo puta u Oče našu izgovorili te riječi, a jesmo li doista srcem to mislili, ili smo taj Oče naš izmolili s namjerom da bude volja moja, volja naša“, upitao je.

„Predivno je slušati i čitati o posljednjim trenucima života blaženog Miroslava koji umire u miru. Gubi život, ostaje bez svega, ali zato što je njegova duša u ruci Božjoj i njega se ne dotiče nikakva muka on je slobodan. Koliko svoj život stavljamo u Božje ruke, u toj mjeri ćemo biti slobodni, u toj mjeri ovaj nam svijet doista ne može ništa“, naglasio je.

„Svetac je svojevrsna monstranca, pokaznica, koja u sebi nosi živoga Boga. To je čovjek u kojem se Boga može vidjeti. Mi smo ponekad, možda više kao svetohranište, zatvorena vratašca. Znamo, tu je, ali ga se baš i ne vidi. Tako je s našim životom. Neka se vratašca našeg svetohraništa otvore. Neka Bog kojeg ćemo i u ovoj euharistiji primiti zasja nad našim životom. Za dva dana bit će 77 godina od kada je potekla krv bl. Miroslava. Ta krv tako snažno govori nama, ali govorila je i onima prije 77 godina, čak i kad se nije smjelo govoriti o njoj“, podsjetio je vlč. Zgrablić.

Tumačio je što znači bijelo i crveno mučeništvo, o čemu je govorio bl. Miroslav. „Mi smo pozvani na crveno i na bijelo mučeništvo. Nadam se da tog crvenog neće biti u našem životu. Ali i dan danas, kršćani umiru zato što su kršćani. Pozvani smo u našem svijetu, u našoj sredini živjeti bijelo mučeništvo. To znači umirati svaki dan za Krista. Umirati sebi. Ako je mogao Miroslav, mogu i ja. Ja kao svećenik, ti kao časna sestra, otac, majka, brat, sestra, sin, kćer. Ti kao čovjek, kao kršćanin, svi mi zajedno možemo. Da, to košta, jer sve  što vrijedi košta“, zaključio je.

 Trećega dana trodnevnice u Svetvinčenat će hodočastiti vjernici Labinskog dekanata.