Koncelebrirao je rektor svetišta i dubovački župnik mons. Antun Sente. Pjevanje su predvodili članovi župnog zbora „Sveti Josip“ predvođeni s. Blandinom Rakarić, KBLJ, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića.

U homiliji vlč. Paulić je među ostalim kazao da nam čitanje iz Knjige Izlaska donosi fascinantan prizor, nešto što je nemoguće, što nije prirodno, grm koji gori, a ne izgara, te se Mojsiju u tom grmu objavljuje Bog.

Opisan susreta čovjeka s Bogom donosi novu perspektivu o Bogu, naspram poimanja boga i bogova kod okolnih naroda. Poznato je da su u vjerovanju Grka bogovi živjeli na Olimpu i imali malo veći status, sposobnost i moći nego sami ljudi. Pritom nije bilo mjesta za čovjeka i za Boga. Onuda kuda su bogovi prolazili čovjek je osjećao strah. Narodi iz Mojsijeva vremena bogove su doživljavali kao nekakva vrhovna bića koja su prisutna, ali koja imaju jaču silu nad čovjekom, koji se sudaraju s čovjekom, natječu se s njime i uvijek pobjeđuju.

U susretu Mojsija s Bogom događa se nešto drugačije. Bog koji se Mojsiju objavljuje jest Bog koji za sebe kaže da je bio, da jest i da će biti. Bog nije stvar, nije nešto što treba dotaknuti, nego On jest. Samo bistvo, i sve nastaje iz Njega. Taj Bog kada dođe u kontakt s čovjekom ili s prirodom koju je stvorio ne sudara se, ne natječe se, nego podiže odnos na fascinantnu razinu – razinu grma koji gori, ali ne izgara.

Prizor grma koji gori a ne izgara zasigurno mora biti zadivljujući. U tomu prizoru Bog prvi put prezentira svoje ime i donosi ono što jest, odnosno da je bio, da jest i da dolazi. Tako i u svakom ljudskom životu Bog nije onaj koji se nameće, koji grabi, koji prisiljava, koji zapovijeda, nego je onaj koji kada se susretne s čovjekom uzdiže odnos na fascinantnu, zadivljujuću razinu grma koji gori, ali ne izgara. Diže čovjeka iznad njega samoga.

Crkveni oci su često govorili da je Bog došao na zemlju i postao čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio. Nema natjecanja, nema sudaranja, nema prepreka nego je On onaj koji čovjeka uzdiže.

Često, pa i danas, mogu se čuti različita tumačenja po kojima će čovjek postati veći ako Bogu kaže ne, da je religija opijum naroda, i ostale stvari. Ali to je perspektiva onoga koji ne poznaje Boga, to je perspektiva ovih okolnih naroda oko Izraelaca koji su imali tu grubu sliku o božanstvima kao nečemu što nije ljudsko, što je jače od čovjeka i u čemu čovjek smeta.

Naš Bog nije takav, baš suprotno – kada mu dopustim i susretnem se s Bogom postajem bolji, postajem fascinantan, postajem božanstveniji. U zajedništvu s njime dolazim do onoga trenutka kada me Bog čini grmom koji gori, ali ne izgara. Evanđelje to jasno opisuje kao otajstvo koje je skriveno od mudrih i umnih ovoga svijeta, a objavljeno malenima, što možemo jako dobro vidjeti i na primjeru svetog Josipa.

Nevažna figura onoga vremena, obični tesar iz Nazareta – njemu tako malenome dolazi Gospodin i zato što Josip prihvaća Gospodina postaje fascinantna osoba. Kada je sveti Josip počeo slijediti to što mu Bog daje, kada je poslušao što mu Gospodin govori i kada je posvetio svoj život Bogu, uistinu je postalo fascinantno gledati u što ga Bog pretvara. Prepoznajemo ga kao čuvara Crkve, kao zaručnika Djevice Bogorodice, kao našeg zaštitnika. I mi smo pozvani poput svetog Josipa osluškivati i slijediti dobrog Boga.