Predavanje je održala Mia Roje Đapić, psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, a webinar je moderirao doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, voditelj Savjetovališta.

Mag. psych. Roje Đapić započela je predavanje nizom različitih interpretacija sukoba, koje ovise o različitim asocijacijama svake pojedine osobe, pa su neke usmjerene na perspektivu sukoba kao katastrofe, kod drugih na odnos, kod trećih na priliku, a kod četvrtih na sukob kao izazov. Djeca obiteljske i bračne sukobe mogu doživjeti kao izričaj ljubavi, kao nešto što je uobičajeno. Nadovezujući se na temu sukoba Roje Đapić opisala je klasične stilove ponašanja u sukobu: natjecateljski, prilagođavanje, izbjegavanje, kompromis.

Usmjeravajući se na doživljaje djece u obiteljskim sukobima Roje Đapić je uputila sudionike kako je za djecu važno osjećati se sigurno, voljeno, poštovano, vrijedno ljubavi, prihvaćeno i sposobno. Nijedno dijete neće odrastati u savršenim uvjetima, kada bi postojali takvi uvjeti tada djeca ne bi naučila kako je u redu pogriješiti, kako se s pogreškama nositi i kako prevladati razvojno normativnu idealizaciju roditelja, istaknula je Roje Đapić. Sukobi u obitelji su neizbježni, te djeca mogu nešto pozitivno naučiti i iz sukoba: odnosi mogu biti živi i dinamični, u redu je imati drugačije mišljenje, ljutnja nije zabranjena emocija, sukob ne označava prekid odnosa ni ljubavi, postoji cijeli niz strategija rješavanja sukoba, nabrojala je Roje Đapić.

Usmjeravajući predavanje na mogućnost razvoda i razdvojenog života roditelja, izlagačica je govorila o rizičnim i zaštitnim čimbenicima važnima za prilagodbu djeteta, razvoju obiteljske dinamike u tim uvjetima razdvajanja i separacijskih poteškoća. Naglasila je i kako je svaki razvod i razdvajanje roditelja jedno od najstresnijih iskustava koja djeca mogu doživjeti. Tako djeca do 3 godine pokazuju znakove uznemirenosti, panike, regresije i dezorganizacije, od 3. do 6. godine osjećaju krivnju zbog razvoda, u dobi od 7 do 13 zauzimaju strane, može se pojaviti separacijska tjeskoba i regresija, a kod ‘malih odraslih’ od 14. godine dominiraju sram, krivnja, manipulativna ponašanja, biranje strana te impulzivnost.

Emocionalne posljedice izloženosti djece rizičnim čimbenicima slične su kao kod onih koji su izravne žrtve nasilja: depresivnost, anksioznost, strahovi, krivnja, sram, ljutnja, frustracija, nepovjerljivost, nisko samopoštovanje, bespomoćnost. Ponašajne posljedice odnose na poteškoće u kontroli ljutnje, sniženoj empatiji, agresiji i antisocijalnim ponašanjima. S obzirom kako se prema podacima Državnog zavoda za statistiku razvodi svaki treći brak u Hrvatskoj, može se zaključiti kako je sve veći broj netradicionalnih obitelji i veliki broj djece koja prolaze kroz razvod i razdvajanje roditelja. Poneki roditelji ostaju u „lošem braku“ radi djece, no zapravo se radi većinom o financijskoj ovisnosti, socijalnim normama ili psihopatološkom održavanju nezdravog obrasca odnosa. Ponekad su takvi roditelji i sami prošli razvod roditelja, te osjećaju veliku odgovornost pri zaštiti djece od nekih teških iskustava koje su sami prošli. Roje Đapić je napomenula kako u tim slučajevima djeca usvajaju neizgovorene poruke o žrtvovanju roditelja i trpljenju lošeg braka ‘radi djeteta’, te takva djeca odrastaju s uvjerenjima kako su oni krivi za nesreću ljudi koje vole, u redu je biti nesretan cijeli život, ljubav je žrtva i patnja, kad netko nešto čini za mene onda mu mnogo dugujem, moram ispuniti očekivanja kako bi vratio dug i sl.

Roditelji su dužni djecu zaštititi od obiteljskog nasilja, kako dijete ne bi odrastalo s uvjerenjem kako ljubav treba boljeti, istaknula je Roje Đapić. Također, govorila je i o stilovima razvoda, a to su: prijateljski, poslovni i visokokonfliktni – s čijim posljedicama se najčešće susreću u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Takvi razvodi su obilježeni agresijom, sukobima, ekstremnim neprijateljstvom, nepovjerenjem, kroničnim neslaganjima, usmjerenost roditelja na vlastite potrebe, slabijom komunikacijom s djecom, te s manje nježnosti i dosljednosti u odgoju. Roditelji imaju izbor nakon razvoda, mogu se usmjeriti i živjeti nedovršene konflikte i dalje, a mogu živjeti paralelno roditeljstvo (svako za sebe), ili najbolje opcija jest usmjerenost prema suradničkom roditeljstvu koje uključuje zajedničko planiranje, fleksibilnost pri dogovorima, te pružanje podrške drugom roditelju, zaključila je predavačica.

Na webinar se prijavilo više od 500 zainteresiranih sudionika iz Hrvatske i susjednih država, a uživo je webinar pratilo oko 380 osoba.