Fra Ante je na početku susreta održao nagovor, nakon čega je predvodio misno slavlje te euharistijsko klanjanje.

U nagovoru je govorio o značenju molitve kao najvažnijeg i najintimnijeg odnosa kojeg se može uspostaviti s Bogom.

Naglasivši da molitvu treba živjeti kao odnos, a ne kao puko izricanje rečenica, rekao je da odnos s nekim mijenja stvarnost, a ne rečenice koje su kao automatski izrečene formule. „K tome još, netko od Boga želi nešto isprositi molitvom na brzinu, da brzo dobije uslišanje, misleći da to može ostvariti izricanjem nekih točno određenih riječi“, upozorio je.

Na temelju ulomka iz Markovog evanđelja u kojem je opisano kako slijepac Bartimej iz Jerihona traži od Isusa da progleda, fra Ante je razmatrao o tome kako bi molitva trebala izgledati.

Fra Ante je pojasnio povijesno i simbolično značenje grada Jerihona. „Jerihon je bio važno mjesto koje su Židovi trebali zauzeti, kad su prvi put došli u Obećanu zemlju. U Knjizi o Jošui opisuje se kako je osvojen Jerihon. Židovi nisu osvojili Jerihon mačem, svojom snagom, nego su ga osvojili liturgijom, molitvom, procesijom. Bog im je rekao neka sedam dana idu u procesiju oko grada. Sedmi dan neka rade procesiju sedam puta i tek tada trebali su vikati vojnim poklikom. I zidine Jerihona tada su se srušile. To je jako važan izvještaj koji nam kazuje kako je Bog dao Židovima Jerihon. Židovi nisu bili kao vojska u tom osvajanju, nego su Jerihon dobili molitvom. To je osvajanje liturgijom“, istaknuo je fra Ante.

Primjenjujući tu stvarnost na duhovni život osobe rekao je: „Kad Bog dođe, mora pasti ono što smo mi izgradili u našem životu. Mi često gradimo zidine oko sebe, uslijed ranjavanja i povreda koje smo doživjeli od drugih. Bili smo ranjeni, pa se tako štitimo i ne dopuštamo drugome da nam se približi svojom emocijom. Slijepac Bartimej je škola za one koji su stvorili zidove oko sebe, koji misle da im ne trebaju ljudi. Prvo što Isus kaže u tom tekstu je Dođi, probij zid, baci to. To je važno, jer s Bogom se možemo susresti ako smo otvorenog srca, ako smo spremni za susret, ako riskiramo. Ako riskiramo da nas otvorenost zaboli, da nas ljubav rani. Tada je moguće susresti se s njim. Isus je došao k nama ljudima riskirajući svoju ljubav. Ljudi su ga razapeli, ubili, ali on se toga nije odrekao. Isus nije stvorio zid oko sebe, nego je ostao otvoren. Moramo riskirati otvorenost, ranjenost, ako hoćemo iskusiti ljubav ili blizinu“, poručio je.

Propovjednik je istaknuo i važnost činjenice da se slijepac Isusu obratio riječima  „Sine Davidov“. „Isus je od Bartimeja čuo da ga zove po imenu, Sine Davidov, to znači da ga prepoznaje, njegovo zemaljsko porijeklo. Bog je obećao da će Mesija doći iz Davidove loze“, istaknuo je Vučković. Razmatrao je kako Isus ljudima postavlja pitanje što žele da im on učini, a kako ljudi na to Isusovo pitanje različito odgovaraju.

„Kad su Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, na to Isusovo pitanje tražili od Isusa da sjednu pokraj njega, s desna i s lijeva, u nebeskoj slavi, Isus im je rekao da ne znaju što traže. Štoviše, to su učenici tražili od Isusa nakon što im je on rekao najteže stvari o svom životu koje će mu se dogoditi, po treći put im je govorio da će ga nepravedno osuditi i ubiti, ali učenici to nisu razumjeli“, rekao je.

„Neke molitve tiču se nečijeg uspona u društvu, položaja, mjesta iznad drugih. Tim učenicima nije bila uslišana molitva. Bog kaže, Govorite, a ne znate što govorite. Postoje molitve na koje Bog kaže, Ne znam što tražite. Kad slijepac na Isusovo pitanje što hoće da mu učini kaže ‘Da progledam’, Isus mu kaže Idi. Uslišana ti je molitva“, istaknuo je fra Ante naglasivši: „Čujemo li mi Isusovo pitanje: ‘Što ti hoćeš?’. To je srž molitve. Nemojmo reći, Bože, što ti hoćeš i meni je dobro. Ti moraš znati što ti hoćeš“.

Upozorio je kako je najteže kad čovjek ne zna što hoće. Ljudi imaju velike dileme i kažu da ne znaju što žele glede braka, duhovnog poziva. „Možemo svoju volju uskladiti s Božjom voljom. To je iznimno važno. Ali, prvo što moramo znati u sebi je – što ja hoću? Isus je razumio dubinu molitve Bartimeja i dubinu njegovog nedostatka – on ne vidi. Bartimej hoće ono što svi drugi imaju – da progleda, da vidi. Ona dvojica učenika hoće biti iznad drugih“, objasnio je govoreći o razlici onoga što od Isusa traže slijepac i učenici.

Vučković je naglasio da su u tradiciji Crkve upravo riječi slijepca Bartimeja, ‘Gospodine Isuse, smiluj mi se’, uzete kao česti molitveni obrazac u odnosu s Bogom. „Ta molitva povezuje nas s našim umom, tijelom i sa svime što tvori naš život. Ta molitva hoće povezati elementarni ritam našeg tijela s našim mislima, sa srcem, Bogom i s našom sviješću. Kad kažemo Isus, u nas ulazi svjetlo, a kad kažemo ‘Smiluj mi se’, iz nas izlazi zlo, nečistoća naših misli i srca. To bude proces u kojem Bog ulazi i čisti našu nutrinu. Bog nas rasterećuje, on je svjetlo, a u nama je mrak. Udahnemo svjetlo, izdahnemo mrak. Udahnemo njegovu dobrotu, izdahnemo našu nervozu. Ta molitva će učiniti da progledamo, da vidimo što nismo vidjeli, gdje smo bili slijepi, da otvorimo oči i da moleći idemo za njim“, poručio je fra Ante, rekavši da je srce molitve doći što bliže Bogu, pustiti mu da dođe u naše srce i onda ići za njim.

U propovijedi misnoga slavlja, fra Ante je razmatrao o prispodobi o pšenici i kukolju iz navještenog Evanđelja. „Bog je stvorio svijet na dobar način i očekuje od nas da svijet uvijek iznova činimo boljim. Isus za sebe kaže ‘Ja sam put, istina i život’ i svaka ta slika je važna. Isus nas je poučio razlici života i smrti – ne tako da je onima koji su činili nasilje suprotstavio veće nasilje, nego je čak dopustio da se na njemu pokaže što nasilje čini. Nije uzvratio nasiljem. Pokazao je da je život dublji od smrti“, naglasio je fra Ante, rekavši kako i u naše vrijeme ljudi misle da se nasilje može riješiti samo većim nasiljem.

„Isus kaže Ja sam put. Dakle, Ako hoćete ići za mnom, morate biti kao pšenica. Samljet će nas se, ali od toga će se hraniti drugi. Za to smo stvoreni. Nemojmo da nas zavede kukolj. Slika pšenice kaže da postoje ljudi koji su spremni dati svoj život, svoje snage, svoje plodove, za život drugoga. Dati sebe za dobro drugoga je Isusov poticaj. Kukolj znači – ja sam glavni sam sebi. Ne zanimaju me drugi. Najvažnija je moja sreća, moj život i moj užitak“, upozorio je fra Ante, istaknuvši da netko u sebi ima darove dobrote kao što pšenica ima zrna koja se mogu samljeti, od kojih se mogu napraviti kruh i hrana.

„Od kukolja se ne može ništa učiniti, od njega nema nikakve koristi, on će planuti u vatri. Nemoj se vezati samo uz sebe. Ljudi nisu stvoreni da misle samo na sebe, a sve drugo iskorištavaju“, poručio je fra Ante.

Tekst o pšenici i kukolju je i „poticaj da u sebi gajimo strpljivost, da budemo oštroumni, da znamo razlikovati pšenicu od kukolja u životu; da razlikujemo one koji misle samo na sebe i koji sebe daju za drugoga“, rekao je propovjednik.

Ta je prispodoba i poticaj da otvorimo oči srca. „Možda u kukolju ima dobrote koja može uzrasti, ako joj posvetimo pozornost. Isus kaže i da pričekamo, jer nismo odmah u stanju dobro razlikovati kukolj od pšenice pa ćemo iščupati i dobre stvari, raniti i dobre ljude. Strpite se. Doći će vrijeme kad će onaj tko dobro razlikuje pšenicu od kukolja, napraviti razliku. Neće biti svejedno kako ste živjeli“, upozorio je Vučković, potaknuvši neka pazimo da ne iščupamo dobre stvari. „Isusu je to bilo važnije od toga da ne iščupamo zlo, od toga da njivu učinimo čistom. Važnije je da ne povrijedimo pšenicu, ono što može biti dobro. Nasilno čupajući, možemo uništiti i dobre stvari“, rekao je fra Ante.

Upozorio je da se u našem suvremenom vremenu pojedinci, zajednice i neki događaji, manifestacije, ne bore više agresivno protiv vjernika, nego se izruguju kršćanstvu. „Ta nova religija hoće doći na mjesto gdje je bilo kršćanstvo. A imate i hramove za to. Na Euroviziji i otvaranju Olimpijskih igara u Parizu vidjeli smo promicatelje te nove religije“, upozorio je Vučković, poručivši: „Isus nas uči – isplati se biti pšenica, donijeti plod. Isplati se da nas se samelje, isplati se da naš život bude hrana nekome. To je najdublje što možeš dati“.