Moliti za pokojne, osobito za zaboravljene, djelo je duhovnog milosrđa, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je smrt jedna od najvećih stvarnosti ljudskog postojanja koju trebamo promatrati u znaku nade i vjere, u kojoj iščekujemo uskrsnuće tijela i život vječni.

„Crkva nas ne poziva samo na sjećanje i molitvu za pokojne, nego i na budnost i djelotvornu vjeru. Spomendan vjernih mrtvih slavimo jer nas nada veže uz uskrsnuće. U svakoj misi susreću se nebo i zemlja. Naš molitveni glas dopire do onih koji su otišli“, poručio je nadbiskup, dodavši da dok molimo „pružamo najbolju duhovnu pomoć dušama pokojnika i činimo djelo milosrđa koje dopire do Boga“.

„Molitva za pokojne ponajprije je izraz naše vjere, nade i ljubavi. Vjerujemo da smrt nije kraj života, nego prijelaz, i po Kristovu činu otkupljenja preobrazba u život vječni. Duše pokojnih nastavljaju svoj put prema punom zajedništvu s Bogom. Na tom putu mi im možemo pomoći“, rekao je mons. Zgrablić.

„Kao što na zemlji molimo jedni za druge i zauzimamo se jedni za druge u potrebi i nevolji, tako i u vjeri molimo za one koji više ne mogu moliti sami za sebe, a nalaze se u čistilištu. Naše molitve, osobito Euharistija, dopiru do Boga, koji nadilazi prostor i vrijeme te u svojoj vječnosti prima našu molitvu“, istaknuo je nadbiskup.

Cvijeće i svijeće ljudski su izraz našeg poštovanja prema pokojnicima, znak zahvalnosti prema onima koji su nas zadužili, koji su nas voljeli i s kojima smo dijelili put života. „Ipak, ti znakovi pažnje, ma koliko bili lijepi, ostaju na razini naših osjećaja i uspomena. Ali molitva dopire do Boga, a Bog je živ. On je Bog živih. Molitva povezuje žive i mrtve. Ona čini da Crkva na zemlji i Crkva u vječnosti nisu dvije stvarnosti, nego jedno Tijelo Kristovo. A Krist živi u Bogu, u zajedništvu Presvetog Trojstva, i po njemu je i nama osiguran pristup Bogu“, poručio je nadbiskup.

Potaknuo je vjernike da za pokojne mole kad ih se sjete, makar i kratkom molitvom:

„Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima.“

„Molitva za pokojne, koja dopire do Boga, može biti jednostavna i iskrena, ali duboka i duhovna. To je ponajprije sudjelovanje na misi – i to je najvažnije. Misa je stvarna Kristova žrtva koja ima snagu otkupljenja i preobrazbe života. Možemo moliti i krunicu za duše u čistilištu. Potpuni oprost za pokojne možemo zadobiti uz svetu ispovijed, sudjelovanje na misi i pričesti, posjet groblju, molitvu za pokojne i po nakani Svetog Oca“, potaknuo je nadbiskup.

U duhu poticaja pape Franje da je „euharistijsko slavlje najbolja duhovna pomoć koju možemo ponuditi dušama pokojnika“, mons. Zgrablić je rekao da u molitvi i u sakramentu Euharistije prinosimo najveći dar – Kristovu žrtvu – za one koji više nisu među nama. „Time naše sudjelovanje na misi postaje čin ljubavi, vjere i nade, djelo milosrđa prema našim pokojnicima“, istaknuo je.

„Ne prisjećamo se samo životnog puta i prošlosti pokojnika, nego molimo za njihovu vječnu budućnost s Bogom i u Bogu“, rekao je nadbiskup, podsjetivši na papu Franju koji potiče da osobito molimo „za one kojih se nitko ne sjeća“ – za preminule bez groba, bez križa i molitve, „za izgubljene u sjećanjima svijeta, ali ne i u Božjoj vječnosti“.

Spomendan vjernih mrtvih, dodao je, snažan je poziv i svima nama da svoj život promatramo u svjetlu Božje objave.

Razmatrajući evanđelje o deset djevica, mons. Zgrablić je istaknuo kako prispodoba otkriva duhovnu dubinu i ozbiljnost života vjere. „Isus uspoređuje nebesko kraljevstvo sa svadbenom povorkom u kojoj deset djevica izlazi ususret zaručniku. Sve su pozaspale – pet mudrih i pet ludih. No kad zaručnik stigne, samo su mudre spremne i ulaze s njim u dvoranu svadbe. Ostale ostaju vani. Zaručnik je slika Krista, a svadba je vječni život. Krist, zaručnik, dolazi, možda ne kada mi očekujemo, ni u trenutku naše najveće snage i budnosti. Dolazi u ponoć – u času tame, nesigurnosti, kada se sve čini izgubljeno. No upravo tada dolazi Krist, i tko ga spremno dočeka, ulazi u radost koja ne prestaje“, rekao je nadbiskup.

Djevice predstavljaju Crkvu i svakoga od nas. „Svi smo pozvani izići ususret Gospodinu. Svi imamo svjetiljke – našu vjeru, naše riječi, naša obećanja. No pitanje je imamo li ulja. Jer bez ulja svjetiljka ne gori. Bez konkretnog života vjere, bez molitve, djela ljubavi, praštanja i žrtve, ostaje samo prazna svjetiljka, bez svjetla, bez svrhe za koju je stvorena“, upozorio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da „mudre djevice ne mogu dati svoje ulje ludima – ne iz sebičnosti, nego zato što se vjera ne može prenijeti kao imovina. Ne možemo ući u Kraljevstvo na tuđim zaslugama. Svaki čovjek stoji pred Bogom sa svojim životom, svojom spremnošću i svojim srcem. Postoji trenutak kad više nema vremena za pripremu, nego za susret. O ponoći se vrata zatvaraju. Naš život je vrijeme priprave – vrijeme za molitvu, za Euharistiju, za ljubav. Ne znamo kada će doći naš ‘ponoćni čas’, ali znamo da će sigurno doći“, rekao je nadbiskup, upozorivši da stoga ne smijemo biti nemarni, nego bdjeti i brinuti da imamo dovoljno ulja.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da, poput mudrih djevica, spremno dočekaju Zaručnika „s uljem u svjetiljkama i posudama za ulje: s vjerom koja se živi, s ljubavlju koja se daje i s nadom koja ne umire, kako bismo, kad dođe naš ponoćni čas, čuli najljepše riječi života: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’.“

Na kraju misnog slavlja nadbiskup Zgrablić pozvao je vjernike da u molitvi zahvale Bogu za svoje roditelje, djedove i bake, pokojne biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, prijatelje i sve koji su im tijekom života činili dobro. Pozvao je i na molitvu za sve one koji nemaju nikoga tko bi ih se sjetio – za duše u čistilištu i sve preminule koji iščekuju puninu svjetla Božjega lica.

Nakon mise mons. Zgrablić je predvodio molitvu odrješenja za pokojne nad grobnicom zadarskih nadbiskupa, u kojoj počivaju trojica zadarskih pastira: Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.