„Smrt nije kraj, nego prag susreta“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je na groblju „lakše osjetiti živu nadu koju nosimo u duši, u koju je utkana naša snažna želja za životom. Vjera nas uči da ono što želimo i čemu se nadamo ima smisla: smrt nije kraj, nego vrata. Za one koji prihvaćaju Božji dar spasenja, smrt su vrata koja vode u vječnost, u Božje naručje“, poručio je mons. Zgrablić.

Pohodeći grobove, u srcima nosimo nostalgiju i tugu, ali i kršćansku vjeru i nadu. Groblje je, rekao je nadbiskup, „sveto mjesto gdje zemlja čuva zemaljske ostatke tijela, ali vjerom znamo da Bog čuva neumrle duše pokojnika. Na groblju se sjećanje spaja s nadom, ljubav prema našim dragim pokojnicima s vjerom, a prolaznost sa vječnošću“.

Pohod groblju i molitva za pokojne, i na svetkovinu Svih svetih, čin su vjere i nade. To je, kazao je nadbiskup, „svetkovina svjetla, svetosti i života s Bogom – dan ispunjen nadom i pobjedom života nad smrću koja je započela uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. S vjerom u Krista ne mislimo samo na smrt, nego na život koji ne prestaje, na uskrsnuće koje nam se daruje. Stoga, misleći na smrt, ne gledamo kraj, nego novi početak – život u punini Božje prisutnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Nebo, dodao je, ispunjavaju svjetla tolikih duša koje sjaje jer su živjele vjeru do kraja. Među njima su poznati i nepoznati, slavni i skromni, veliki sveci i tzv. maleni ljudi koji su svetost ostvarivali tiho – u obiteljima, na radnim mjestima, u svojim križevima i žrtvama. „Oni su sada s Bogom. Oni su ‘mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti’, o kojem govori Knjiga Otkrivenja, obučeni u bijele haljine, oprani u Krvi Jaganjčevoj. Njihovo svjetlo, tj. Božja prisutnost, ne gasi se. Njima život nije oduzet, nego preobražen“, naglasio je nadbiskup.

Razmatrajući naviješteni ulomak evanđelja po Luki u kojem nas Isus potiče: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene! Budite kao ljudi koji čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe…“, nadbiskup je pojasnio zašto Isus koristi sliku svadbe kad govori o smrti.

„Jer u Božjim očima kraj života nije tragedija, nego svadbeni susret Zaručnika i zaručnice – susret Boga i duše. To je zagrljaj Stvoritelja i stvorenja, zagrljaj Oca i njegova ljubljenog djeteta. U Bibliji svadba simbolizira puninu, zajedništvo i ljubav koja nikad ne prestaje“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da „smrt, gledana očima vjere, nije gubitak, nego ostvarenje čežnje za puninom života i ljubavi“.

„Zato je kršćanin pozvan ne gledati u smrt s očajem, nego s vjerom, jer zna da iza tame stoji svjetlo. Zato Isus kaže: ‘Budite budni i opasanih bokova; imajte upaljene svjetiljke!’ Biti budan, opasanih bokova i imati upaljene svjetiljke znači živjeti svjesno, s Bogom, u Svjetlu“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši da za pokojne molimo: „Svjetlost vječna svjetlila njima.“

Opasati bokove, pojasnio je, potječe iz prakse prošlih vremena kada su ljudi, krećući na put ili na posao, opasali haljine kako im ne bi smetale pri kretanju. „Opasati bokove značilo je biti spreman – ne sjediti i čekati, nego biti budan i pripravljen na djelovanje. Isus nas poziva na takvu spremnost. Ne znamo kad će On doći, ali znamo da sigurno dolazi – u svakodnevici, u ljudima koje susrećemo, u trenucima kad nas zove na ljubav i služenje, u času naše smrti“, rekao je nadbiskup.

Imati „upaljene svjetiljke“ znak je vjere, nade i ljubavi koje trebaju neprestano gorjeti. „Neka naša srca budu budna i spremna za dobro, za Boga, u svako vrijeme. Svjetiljka našeg života neka gori pred Gospodinom, da nas, kad dođe, nađe spremne, radosne i svjetlom obasjane.“

Biti budan, dodao je, znači „svaki dan biti zahvalan, osjetljiv za bližnjega, spreman na ljubav i praštanje. Biti budan znači ne živjeti u ravnodušnosti, ne zatvarati oči pred potrebama drugih i ne trošiti dane u ispraznostima koje ne traju. To znači čuvati srce čisto, jer oni čista srca mogu Boga gledati“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da jedino ostaje ono što je učinjeno iz ljubavi, jer Bog jest Ljubav. „Koliko primimo Ljubavi u svoju dušu, toliko je već vječnosti u nama. Ljubav je jedino što smrt ne može dotaknuti i razoriti“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na molitvu Crkve za pokojne: „Ljudska slabost zamračuje čistoću duše, zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se mogli susresti s Tobom, Gospodine, licem u lice“, nadbiskup je rekao da čišćenje duše, koje nazivamo čistilištem, nije kazna, nego mjesto Božjeg milosrđa.

„Čistilište nije prostor kazne, nego prostor i vrijeme ozdravljenja. U čistilištu duša, u svjetlu Božje ljubavi, vidi sve što još nije bilo čisto, i dopušta da je Božja milost preobrazi. Bog ne odbacuje nikoga tko ga traži, ali ni duša ne može ući u puninu Božjeg svjetla dok u njoj ima sjene. Zato postoji čistilište – izraz Božje nježnosti, koje dušu priprema za nebo“, istaknuo je nadbiskup, naglasivši da je zato molitva za pokojne sveta i dragocjena.

„Tamo gdje naši pokojnici više ne mogu ništa učiniti za sebe, mi možemo. Naše molitve, naše mise i žrtve postaju njihov plamen – ‘ulje za njihovu svjetiljku’ – kako bi obasjani svjetlom mogli pristupiti u puninu života s Bogom. Molitva sjedinjena s Kristom nije samo naša riječ, nego žrtva Kristove ljubavi koju je Bog već primio. Kad molimo za pokojne, sudjelujemo u Božjem djelu spasenja. Jednog dana i mi ćemo doći pred Gospodina, i možda će i nama tada trebati nečija molitva“, rekao je mons. Zgrablić.

Uz molitvu za pokojne, nadbiskup je istaknuo da Dušni dan nosi i poruku prolaznosti – da nam je vrijeme darovano, ali nije beskonačno. „Ne živimo kao da vremena imamo napretek. Isus nas poziva: budi budan, imaj opasane bokove. Ne prokockaj život i vječnost u zajedništvu s Bogom. Ne troši dane samo na ono što prolazi“, poručio je nadbiskup.

Zaključujući, mons. Zgrablić je pozvao vjernike da nad grobovima ne stoje kao ljudi bez nade, nego kao djeca nade – „s upaljenim svjetiljkama vjere, čekajući Gospodina koji dolazi da nas uvede u svadbenu dvoranu života. Neka nas nađe budne, opasanih bokova i spremne da pođemo s Njim na vječnu svadbu Božje ljubavi“, poručio je.

Potaknuo je da se ne zadržavamo samo na sjećanju, nego da vjerujemo i molimo kao kršćani, jer duše u čistilištu ne trebaju naše suze, svijeće i cvijeće, nego našu ljubav i molitve. „Neka naše molitve otvaraju vrata raja onima koji čekaju u čistilištu; a kad mi dođemo pred Gospodina, neka nas dočekaju oni za koje smo molili, kao naši zagovornici i prijatelji“, poručio je nadbiskup.

Nakon Službe Riječi, nadbiskup Zgrablić je u pratnji svećenika pohodio grobnice svećenika, redovnika i redovnica na Gradskom groblju, pomolio se nad svakim grobom, poškropio ih blagoslovljenom vodom i zapalio svijeće.