Zagreb: Završen 44. Teološko-pastoralni tjedan

Zagreb, (IKA) – Okruglim stolom na kojemu su 29. siječnja poslijepodne na zagrebačkoj Šalati naši priznati umjetnici akademici Đuro Seder i Šime Vulas, akademski kipari Kuzma Kovačić i Mile Blažević i dipl. ing. arh. Florijan Škunca predstavili svoja djela sakralne tematike te u razgovoru s teolozima nastojali naći putove zajedničke suradnje u stvaranju sakralne umjetnosti, završen je 44. Teološko-pastoralni tjedan. Akademik Seder istaknuo je da svaki umjetnik kada radi za Crkvu osjeti izazov, odgovornost, ali i izvjesnu nervozu, jer tim zadatkom izlazi pred širu publiku, umjetnik sebe trajno izlaže u sakralnom prostoru. Dodao je da u svaku novu crkvu treba doći novo djelo novog umjetnika koji je rođen u svome stoljeću. Prokomentirao je pri tome da slike u crkvi nisu ukras prostora, nego dio liturgije, medij preko kojeg vjernik komunicira s duhovnom stvarnošću. Na okruglom stolu istaknuta je nužnost suradnje i dijaloga umjetnika, teologa, svećenika i povjesničara umjetnosti u oblikovanju sakralne umjetnosti. U raspravi se moglo čuti i da su mnogi nesporazumi umjetnika i naručitelja nastali zbog njihove razine likovne pismenosti, te je ukazano na potrebu da se na teološkim fakultetima posveti pozornost likovnoj umjetnosti. Rečeno je i da je potrebna međusobna trajna formacija umjetnika i teologa. Istaknuto je također da nam nedostaje svijest da imamo izvanrednih prinosa u sakralnoj umjetnosti te je predloženo da se organizira izložba suvremene sakralne umjetnosti.
Proglašavajući 44. Teološko-pastoralni tjedan zatvorenim, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Josip Baloban izrazio je radost što je KBF na tome znanstvenom skupu pozvao, ponajprije na dijalog, a istodobno na trajnu suradnju, filozofe, teologe, arhitekte, umjetnike, likovne kritičare, likovne pedagoge i crkveno vodstvo i time, ne samo nagovijestio, već istodobno i započeo interdisciplinarnu suradnju KBF-a s fakultetima i akademijama unutar Zagrebačkog sveučilišta, a sve to, kako je rekao, kako na korist Crkve u Hrvata, tako i za opće dobro u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ističući da je specifičnost i cilj kršćanske likovne umjetnosti očitovanje Boga najizvrsnije očitovano u ljudskom obliku i djelatnosti Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, dr. Baloban izrazio je želju da slika svojom izazovnom dojmljivošću i umjetničkom vrijednošću potiče kako na molitvu i duboko religiozno raspoloženje tako i na svladavanje zla, nepravdi i izrabljivanja u svijetu u kojem živimo.
Osvrnuvši se na 44. Teološko-pastoralni tjedan na kome se raspravljalo o Crkvi i likovnoj umjetnosti, dr. Baloban istaknuo je da se stalno osjećala svojevrsna napetost između uočavanja problema i mogućeg traženja rješenja tih problema, posebno onda kada je ukazivano na određene promašaje i propuste bilo u gradnji sakralnih objekata, bilo u uređenju liturgijskoga prostora. Ističući da je ostalo dosta otvorenih temeljnih pitanja, dr. Baloban podsjetio je kako je na Tjednu apostrofirano 20. stoljeće kao vijek u kojem se dogodio raskol između Crkve i umjetnosti, te u kojem je osobito religiozna umjetnost nicala izvan Crkve, te se ta umjetnost pretvorila u određenu vrstu sekularne religije. Na Tjednu se, kazao je dr. Baloban, odgovorno priznalo da postoji puno nesporazuma između Crkve i stvaralačkih napora umjetnosti i umjetnika, štoviše, rečeno je da je Crkva otišla na distancu prema modernoj umjetnosti posljednjih sto i pedeset godina. Podsjetio je da je iznesena i teza da ne postoji niti jedan pravac ili umjetnička tendencija koja bi bila nespojiva s kršćanstvom, no, istodobno je rečeno da postoji gotovo nerješiv problem između subjektivnosti umjetnika, koja može postati ekscesom za vjernike i zajednicu vjernika, koja ne može prihvatiti tu subjektivnost, premda ne može artikulirati razloge neshvaćanja te je u tom kontekstu postulirano da subjektivnost umjetnika treba biti stavljena u dijalog s vjerničkom zajednicom. Dr. Baloban istaknuo je i da se ozbiljno raspravljalo o tome može li ateist napraviti sliku religioznog sadržaja i to je pitanje ostalo otvorenim. Isto tako, prokomentirao je dr. Baloban, uočila se nerijetko postojeća diskrepancija između religioznog odnosno kršćanskog sadržaja i likovne forme. S teološke strane, dodao je, jasno je definirana slika svetoga i prostor svetoga, koji su od iznimne važnosti za kršćansku kerigmu, za pastoralno-katehetsku pouku i za liturgijsko slavlje zajednice, koja je više od svakog drugog skupa građanske vrste. U tijeku Tjedna, prema riječima dr. Balobana, bila je nazočna poznata napetost između umjetničke slobode i liturgijskog zahtjeva obrednosti te se plediralo za tezu: Liturgija oslobađa umjetnost od apsolutnosti, a to znači da od umjetnosti očekuje redefiniciju same sebe. Naposljetku, zaključio je dekan KBF-a, priznato je da današnje umjetnosti jesu mjesta metafizičkoga i teološkoga i samim tim su za teologiju izazovne i poticajne, partner u dijalogu i suradnik u zajedničkome društvenom životu.