U procesijskom hodu bila je i samoborska gradonačelnica Petra Škrobot, zatim samoborske bratovštine svetog Jurja, svete Helene, svetog Antuna Padovanskog, svetog Filipa i Jakoba i svetog Bernarda, franjevački svjetovni red i zajednica iz Kuće susreta Tabor, Zajednica hodočasnika Blaženog Alojzija Stepinca, Udruga Ekosspiritus, Društvo svetog Izidora Seljaka, Udruga Etno fletno i članovi Udruge branitelja 151. samoborske brigade. Neizostavni dio ove procesije su ljudi u samoborskoj narodnoj nošnji i djevojke iz samoborske, luške i domaslovečke župe koje nose tronuše. Svi zajedno protegnuli su procesijski hod od kružnog prometnog toka kod samoborskog Doma zdravlja duž cijele Kompareove ulice, pa su šetnicom uz Gradnu, preko Trga Matice hrvatske te Kleščićeve ulice, Trga kralja Tomislava i Ulice svete Ane stigli do župne crkve Svete Anastazije.

Tamo je misno slavlje predvodio župnik Župe Krista Kralja vlč. dr. Anto Pavlović, koji nakon godine dana provedene u Domaslovcu, uskoro odlazi na novu dužnost duhovnika u Nadbiskupskome bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Suslavitelji ove euharistije bili su još samoborski župnik i dekan prečasni Ivica Cik, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr. Josip Šimunović, župnik Župe svetog Nikole biskupa iz Jastrebarskog, vlč. Filip Marić, župnik župa Lug i Noršić Selo, vlč. Josip Čulig, odgojitelj postulanata u samoborskom franjevačkom samostanu, fra Marin Grbešić i samoborski župni vikar vlč. Marko Nimac.

Anto Pavlović je homiliju počeo pričom o jednoj kolibi u kojoj su živjela dvojica misionara, no, jednoga dana oluja je srušila dio njihove kolibe. Jedan od misionara zapao je zbog toga u svojevrsni duhovni očaj i počeo zbog toga izražavati nezadovoljstvo pred Bogom, dok je drugi misionar zahvaljivao Gospodinu prije svega zbog toga što se njih dvojica nisu u trenutku oluje zatekla u kolibi, ali i zbog toga što je dio kolibe ostao netaknut, pa su se u nju i dalje mogli skloniti. „Ova nam priča govori o tome da oko iste stvari možemo zavapiti u nezadovoljstvu, mrmljanju i očaju, a s druge strane reći dobro je, mogli smo ostati bez glave“, pojasnio je dr. Pavlović i dodao da je tako i s našim životima koji se uglavnom i odvijaju na ovakvim razinama. „Većinu situacija koje se dogode pred nama ne možemo mijenjati, ali možemo na njih utjecati na način na koji ćemo se odnositi prema tim situacijama i to jako određuje naše živote“, rekao je propovjednik.

Povezao je to s darovima na kojima ovaj dan zahvaljuju Gospodinu, kao što su domovina, naši hrabri branitelji, ovo hodočašće ili ljepote Samobora. „Sve su to darovi nad kojima se treba skrušiti i u poniznosti zahvaliti“, kazao je dr. Pavlović i potom se u kratkoj meditaciji osvrnuo na tu vrlinu zahvalnosti koja danas, kako je rekao, nije previše na cijeni, a postala je i pomalo zaboravljena.

Predslavitelj je, citirajući američkog pisca i govornika Williama Arthur Wardsa, zaključno u homiliji ustvrdio da nam zahvalnost može preobraziti običan dan u blagdan, pretvoriti rutinski posao u radost i promijeniti ograničene mogućnosti u blagoslov.

Zahvalnost svima koji su sudjelovali u ovom slavlju, od prvog hodočasničkog koraka pješaka prema Mariji Bistrici, pa do zahvalnog misnog slavlja svima je uputio vlč. Cik ustvrdivši „da je sve to dar zajedništva i pokazatelj da kao jedno srce i jedna duša snažnije molimo, a kao vjernici u zavjetu svoje vjere, svojih župa, svojih obitelji i sebe samih i dalje prepoznajemo da je istinski dar čovjeka biti ponizan i zahvalan“.