Budi dio naše mreže
Izbornik

Zaključen ciklus korizmenih seminara Udruge Duhos

Osijek (IKA)

Petim u nizu korizmenim seminarom na temu „Gospodine, zašto se nisi vratio kako si nam obećao?“ kojeg je predvodio vlč. prof. dr. Boris Vulić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu u utorak, 6. travnja završen je ciklus korizmenih seminara u organizaciji Udruge Duhos.

Uvodnu molitvu predvodio je studentski kapelan, vlč. Mario Žigman. Vlč. Vulić pojasnio je na početku kako je čovjek biće iščekivanja, svaki dan ima neko iskustvo čekanja, dolaske i odlaske, dane radosti i tuge, a između toga uvijek je čekanje. Kao da nas Gospodin po tim čekanjima drži budnima za ono konačno iščekivanje Kristova ponovnog dolaska. Često molimo u molitvi Gospodnjoj Dođi kraljevstvo tvoje ili u misi Tvoj slavni dolazak iščekujemo, a mislimo možda o nečem trećem. Prošlo je više od 2000 godina od Kristova utjelovljenja, oduljilo se čekanje i iščekivanje njegova drugog dolaska. Kad se čekanje nečega odulji dolazi zamor, ostavljamo to po strani i dolazimo na korak do zaborava. Tako smo napravili i s Kristovim ponovnim dolaskom. Rijetko tko dolazi u crkvu sa sviješću da se zajednica sabire kako bi gorljivo iščekivala Kristov dolazak.

Vlč. Vulić svjedočio je kako je Božjom providnošću naišao na talijanskog autora Sergia Quinzia koji mu je pomogao shvatiti srce kršćanske vjere, „da prije svega iščekujemo Kristov dolazak jer bit kršćanstva je uskrsnuće mrtvih“. Quinzio mu je posvijestio da je vjera paradoks, u takvom smislu „da mi ne znamo kako povezati pojmove svetosti i grešnosti, kako povezati opću i lokalnu Crkvu, Božju milost i našu slobodu, ali po Božjoj namisli vidimo da oni idu zajedno“.

Osim već spomenutog problema zaborava koji je danas skoro pravilo života, vlč. Vulić naveo je i problem ravnodušnosti. Toliki problem nisu ateisti jer oni imaju uvjerenja koja mogu promijeniti, problem su ravnodušni jer njih ništa ne zanima, a tu slijedi poplava interesa i koristi. Umor, zaborav i ravnodušnost u iščekivanju Kristova drugog dolaska dovode do toga da nastaju simulakrumi, zamjene spasenja, a u naše vrijeme najviše to vidimo u sekularizaciji. Na sve strane imamo mesijanska obećanja o vječnoj mladosti, lijeku za sve, o postu se često više govori u teretanama, nego u crkvi, a iz svega toga udaljen je Bog. Uz to sve, tu je i otajstvo bezakonja, zaboravili smo na antikrista koji će doći iz Crkve. Šire se razna krivovjerja, činimo različite prilagodbe svoje vjere te se izgubio osjećaj grešnosti.

Vlč. Vulić potaknut knjigom Božji poraz Sergia Quinzija govorio je o porazima koje Bog trpi. On je onaj koji je svemoguć, ali u Svetom pismu neprestan je govor o Bogu koji trpi neuspjehe, trpi neprestano odbijanje onoga što želi s čovjekom. To što se Bog odlučio stvoriti čovjeka njegov je poraz, ali tu se očituje njegova svemoć. Bog je svemoćan utoliko što se odrekao svoje svemoći, čovjek mu može reći ne i učinio je to. Možemo primijetiti kako i Sveto pismo najčešće ističe situacije problematična čovjeka koji govori Bogu ne. U Starom zavjetu česta je slika Boga ratnika, a znamo kad se ulazi u rat nitko ne zna ishod, no Bog ulazi u rat s ljudskim ne, s ljudskom nevjerom i grijehom, a zapravo je to rat s otajstvom bezakonja koji se još uvijek vodi. Bog je u Svetom pismu posebno blizak malenima i potlačenima i želi biti s njima jer i sam trpi te poraze s čovjekom. Poseban poraz događa se na križu kada umire sam Bog, ali baš zato što je ljubav nemoćna i poražena u svijetu, mora proći kroz ništavilo da bi postala snažna, nadvladala patnju i pobijedila smrt.

Vlč. Vulić pojasnio je da ljudi i danas umiru i ne može se umanjiti dramatičnost smrti. Vjera je paradoks i zato bol, patnja i smrt postaju daleko teži za vjernika nego za onoga koji to nije jer vjernik u tim trenucima propituje samo Božje postojanje. Najvažnije pitanje za Quinzia nije postoji li Bog ili ne, nego hoće li Bog u bitci s otajstvom bezakonja pobijediti. Ne znamo ishod te bitke, niti hoće li nas Bog moći spasiti, ali kao vjernici vjerujemo da hoće. Vjera je sigurnost, ne znanja, nego povjerenja, kao i rizik i ne treba nas čuditi to da je puno više pitanja u vjeri, nego odgovora.

Vlč. Vulić zaključio je time da budući Krist još nije došao, preostala nam je vjera koja se očituje kao beznadna nada, nada koju nam ništa ne može uništiti. Na nama je da gorljivo i nestrpljivo zazivamo Kristov dolazak i onda kad se sve čini protiv nade da iščekujemo i požurujemo Gospodinov dolazak s naglaskom da ne dopustimo da nešto drugo okupira našu pozornost dok u molitvi Oče naš zazivamo dođi kraljevstvo tvoje i tijekom mise tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Nakon seminara uslijedilo je klanjanje križu u kojem se razmatralo o rani Isusova boka iz koje je potekla krv i voda.