Misna slavlja predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. „Zajedno smo živjeli Jubilejsku godinu na putu vjere, i osobnih i zajedničkih koraka molitve i hodočašća. Kao jedan narod uzdizali smo svoju hvalu i zahvalu, kao i svoju prošnju Bogu, sjedinjujući se s onima čiji se glas pred ljudima ne čuje, ali koje Nebeski Otac sluša i prepoznaje kao svoju najdražu djecu – bolesne, stare, zatočene, siromašne… S pomoću jubilejskoga oprosta Gospodin je dao da poteče rijeka milosti i blagoslova. Svima je darovao svoju nadu i svoj mir – ojačao klonule ruke, učvrstio klecava koljena i svakome je od nas rekao – Hrabro, ne boj se. Okrijepljeni tim iskustvom milosrđa i ohrabreni susretom s Gospodinom, kao nadbiskupijska zajednica – pastiri i narod – slaveći svetost Nazaretske obitelji, želimo u euharistiji zahvaliti i još jednom moliti za oprost“, istaknuo je biskup Ćurić.

Biskup je pojasnio da Godina i slavlje jubileja izvire iz oslonjenosti na povijest. „No u pitanju nikako nije tek puko sjećanje, već obnova života, osobnoga i zajedničkoga, u svjetlu Božjih djela spasenja za nas ljude. Kršćanska jubilejska praksa u središte je stavila događaj utjelovljenja Božjeg Sina, jer je s Isusom započela nova povijest, u kojoj je bitna novost zapravo sadržana u objavi i pozivu da ljudsku povijest, a to znači i svoju životnu povijest živimo i razumijevamo ne samo kao ovozemaljsko protjecanje vremena, dana i godina, već kao povijest spasenja. Poziv je to, predragi, na sasvim jasan osobni stav: S Isusom Kristom i moj je život sastavni dio povijesti spasenja. One povijesti u koju je Kristovim rođenjem zakoračio sam Bog, zbog čega je i naše prolazno zemaljsko vrijeme postalo kairos – što znači pogodan čas, milosno vrijeme spasenja“, naglasio je.

Naglašavajući kako je poziv Jubileja, uključujući i sinodalni hod Crkve, da vjernici postanu otvoreniji, bez utvrda i predrasuda koje su se ugradile u mentalitet ili stavove, biskup Ćurić na kraju je poručio da završetkom jubileja ne završava hodočašće. „Jubilejsko vrijeme završava, ali mi ostajemo hodočasnici nade, podsjetio je nedavno Crkvu i svijet papa Lav XIV. Pred nama je toliko izazova i zadaća! Pristupajmo im s ponovljenim ohrabrenjem: Nikada ne zdvajajući, već kao oni koji imaju nadu. Ne kao aktivisti neke ‘ideologije’, nego u dijalogu sa svijetom, kojega smo i sami dionici, u svemu kao iskreni svjedoci Kristove ljubavi upućene svim ljudima. I srca poput Njegova – blaga i ponizna, kako smo se ove godine i posvetili njegovu Božanskom Srcu. Nastojmo skupiti snage i obnoviti entuzijazam da svima mognemo nositi svjedočanstvo radosne nade spasenja, u kojem je blagoslov koji preobražava čovjekov svijet i sve nas upravlja punini života u uskrsnuću“, poručio je biskup Ćurić.

Tijekom propovijedi, biskup Ćurić se osvrnuo i na jubilejsku godinu osječke konkatedrale. „Grad Osijek i ova župa spomenuli su se i jubileja 125. obljetnice posvete ove konkatedralne crkve koja je u građevinskoj obnovi. Nadahnjuju nas naraštaji krštenika ove župe, među kojima su: biskup Josip Juraj Strossmayer, kardinal Franjo Šeper i mnogi drugi. Sa zahvalnošću spominjemo njihova svjedočanstva, te hodimo i gradimo dalje, uvijek u zajedništvu s onim koji je ‘zaglavni kamen’ naše nade, raspetim Kristom, čija je ljubav u uskrsnuću ‘i sjenu smrti obraća u zoru života’“, poručio je.

U đakovačkoj prvostolnici uz biskupa Ćurića suslavio je katedralni župnik, preč. Alojz Kovaček, kanonici Prvostolnog kaptola mons. Luka Marijanović i mons. Luka Strgar, kancelar Nadbiskupskog ordinarijata vlč. mr. Dario Hrga i još petorica svećenika, dok je u osječkoj konkatedrali u koncelebraciji bio domaći župnik Matej Glavica, duhovnik đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa vlč. mr. Stjepan Matezović, župni vikar Filip Sertić, a posluživao je đakon Hermann Zinsou Kodjo, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.