S groba apostola Jakova, odredišta mnogih hodočasnika iz svih krajeva našeg kontinenta, i mi, biskupi Vijeća europskih biskupskih konferencija, obnavljamo svoju ispovijest vjere na zasadama apostolâ.

Ovih nam je dana radost obuzimala srce dok smo promatrali tolike mlade – i ne samo mlade – kako dolaze u Santiago i upućuju se do Trijema slave.

Svjesni svojih ograničenja i brojnih slabosti koje nanose patnju cijeloj Crkvi, i mi smo ušli u Katedralu da, u obredu zagrljaja, položimo naše nevolje i prošnje na ramena Apostola, da zatražimo oproštenje za naše pogreške i obvežemo se s nadom i pouzdanjem na predano zalaganje za budućnost.

Došli smo u Santiago de Compostelu, grad na krajnjem zapadu Europe, gdje se – kao što nas podsjeća papa Franjo, kojemu se zahvaljujemo na brižnoj skrbi kojom nam neumorno pokazuje putove kojima nam je kročiti i za poruku koju nam je uputio – „susreću središte i periferija. Stoga je to vrlo simbolično mjesto za ponovno otkrivanje velikog bogatstva Europe ujedinjene u svojoj vjerskoj i kulturnoj tradiciji.“

Okupljeni kako bismo razmišljali na temu „Europo, je li vrijeme za buđenje? Znakovi nade“, postali smo svjesniji prilika u kojima žive naše zemlje i različitih proturječnosti koje u njima postoje:

– želja za Bogom, ali istovremeno i krhkost kršćanskog života;

– želja za životom utemeljenim na evanđelju, ali istodobno crkvena i ljudska slabost;

– želja za svetošću, ali istodobno slabo svjedočenje života;

– želja za općim ljudskim pravima i istodobno gubitak poštivanja ljudskog dostojanstva;

– želja za skladom u društvu i sa stvorenim svijetom ali također gubitak svakog osjećaja za objektivnu istinu;

– želja za trajnom srećom, ali i gubitak zajedničkog osjećaja za cilj na koji je čovječanstvo pozvano;

– želja za unutarnjim mirom i dosljednošću izražena u duhovnom traženju, ali i poricanje toga traženja u mnogim javnim diskursima.

Govorili smo o egzistencijalnim pitanjima koje se gnijezde u dubini ljudskoga srca i koja ne nestaju nikad, pa ni onda kad su zatamnjena materijalnim postignućima. Svaki čovjek, naime, gaji skrivenu želju da upozna nekoga tko će pomoći njegovoj savjesti da se probudi, da ponovno probudi odlučujuća pitanja o životu, budućnosti nakon smrti, zlu koje ranjava čovjeka, zlima koja razaraju život i sav stvoreni svijet.

Zato kao jutarnja straža, budni i spremni pokazati novi dan, Europi u nevolji želimo dati poruku nade i snažno poručiti: Probudi se, Europo!

U različitim povijestima i tradicijama, u starim i novim izazovima, postoje elementi nade: među njima su svetci i mučenici naših zemalja, te goruće baklje koje potiču sadašnjost i najavljuju budućnost. Oni blistaju poput zvijezda na nebu.

Ponovno otkrij svoje korijene, Europo! Promatraj mnogobrojne primjere ove ispunjene nade, počevši od naših svetih zaštitnika: Benedikta Nursijskog, Ćirila i Metoda, Brigite Švedske, Katarine Sienske, Terezije Benedikte od Križa. Oni su znakovi Europe ujedinjene u različitosti.

Ponovno otkrij svjedočanstvo velikih europskih ličnosti koje su bliže nama, poput majke Giuseppine Vannini, Margarite Bays, kardinala Johna Henryja Newmana – koje će Crkva u nedjelju 13. listopada proglasiti svetima – i bezbroj primjera svetosti prisutnih na putovima našega doba i s kojim se često susrećemo u svakodnevnom životu.

Raduj se Europo dobroti svoga naroda, tolikih skrivenih svetaca koji svaki dan u tišini doprinose izgradnji pravednijeg i humanijeg građanskog društva! Pogledaj mnoge obitelji, jedine koje su sposobne iznjedriti budućnost. Prepoznaj sa zahvalnošću njihovu vjeru u Boga i njihov primjer.

Pusti da oblikuju ovaj naš ljubljeni kontinent i, kako nas podsjeća papa Franjo, neka rade „za novi europski humanizam, koji je sposoban za dijalog, integraciju i rađanje i istodobno prepoznati vrijednost onoga što je najdraže tradiciji kontinenta: obrana ljudskog života i dostojanstva, promicanje obitelji i poštivanje temeljnih prava osobe. Tim predanim zalaganjem Europa će moći rasti kao obitelj naroda, zemlja mira i nade“.

Vjerujemo da je pravi odgovor na sva pitanja o smislu Isus Krist, lice Očevo. Naviještamo svoju vjeru u Njegovu osobu, jedinog Spasitelja čovječanstva i svijeta. Samo u Njemu – Kruhu koji se lomi za nas – naša pitanja pronalaze odgovor, jer jedino je On puna objava Božjeg otajstva i odgovor čovječanstva na to otajstvo Ljubavi i Milosrđa. Onoga koji ga prihvaća čini raspoloživim za slušanje, ljubav i blizinu s drugima i stavljati se, u Kristovo ime, u službu čovjeku, posebno onoga koji je u potrebi, nudeći mu Kristov dar i potrebnu pomoć s onom ljubavlju koja nas „potiče uzajamno se prepoznati kao djece jednoga Oca“ (papa Franjo, Poruka sudionicima Plenarnog zasjedanja).