Proslava Dužijance, kao zahvala Bogu za završenu žetvu i kruh svagdašnji, započelo je dan prije, svečanom večernjom u katedrali koju je predvodio katedralni župnik mons. Stjepan Beretić.

Na početku svoje propovijedi mons. Beretić je rekao:
“Dok svi narodi zemlje zapomažu zbog teških okova koronavirusa i dok mnogi oplakuju žrtve ove zaraze, dok plaču nad članovima svoje obitelji, mi smo ovdje da Bogu hvalu zapjevamo. I teško nam je u duši. Tišti nas strahotna bolest. Svojom molitvom želimo da Božje ime bude hvaljeno. Bog je uzvišen nad sve narode. I nema Boga kao što je Bog naš. Stoluje u visinama, a gleda nebo i zemlju. Stoluje na visinama, a stanuje u našem srcu. Nema Boga do našega Boga. Naš Bog se saginje nad ubogim čovjekom, sagiba se nad ženom koja čezne za porodom. Naš Bog – ta svjetlost neprolazna prebiva u čovjekovu srcu”.

Dužijanca je svetkovina ljubavi, svetkovina nade i svetkovina nepokolebive vjere

Nadalje, mons. Beretić je u svojoj propovijedi na svečanoj večernjoj prikazao sliku čovjeka kako čovjek može biti čudesan koji radi na njivi i kada je sunce i kada je kiša. On je ratar koji će se ustati prije sunca i koji ispraća zvijezdu Danicu sjedeći za traktorom. Čovjeka, kako kaže mons. Beretić, nosi ljubav prema zemlji, ta ljubav kojom će poljubiti komad kruha, kad zagrize pecivo i ljubav kojom će obiteljski kruh označiti znakom križa prije nego što ga zagrize. Zatim u svojoj propovijedi osvrnuo se na sadašnju situaciju sa virusom i rekao:
“Dužijanca je zato svetkovina ljubavi, svetkovina nade i svetkovina nepokolebive vjere. I čudesna nam vjera, velika nada i još veća ljubav treba, da slavimo dužijancu bez povorke, bez kola, bez tamburice, bez pjesme. Dužijanca bez biskupa gosta, bez brojnih gostiju sa svih strana. Virus nam zatvorio vrata. Zapriječio granicu, ali nam je srce ostalo. Srce vjerničko i zahvalno. Srce koje će i večeras s Marijom pjevati Veliča duša moja Gospodina. Prigušena radost i zahvala će se čuti i sutra kad nam se ljubav prelije u Ambrozijev himan: Tebe, Boga hvalimo”.

“Lijepo je pjevao naš Aleksa Kokić: Žetva se svršila duga. Njive su puste, gole… Mladi su došli risari u crkvu da se mole. Krunu od žutog klasja daruju, Bože, tebi, da ljubav očinsku svoju kratio njima ne bi. I krunu smo donijeli i s Kokićem ponizno molimo Boga: Primi tu krunu krasnu. To dar je našega Roda. Na drugo ljeto daj nam, o Bože, još više zlatnoga ploda!” Tako je velika ova naša kruna. Ona je znak zahvale, ali ona je i zaufana molitva”.

Na kraju svoje propovijedi, sve nazočne vjernike podsjetio je da se obraćaju svetom Roku, zaštitniku grada Subotice kako bi sačuvao narod od zaraznih bolesti.
Sljedećeg dana, u nedjelju 9. kolovoza proslavljena je 110. Dužijanca pod misom, bez nazočnosti gradskih vlasti i bez medija radi sprečavanja širenja virusa. Misu je predvodio katedralni župnik mons. Stjepan Beretić u koncelebraciji sa mons. dr. Andrijom Anišićem, predsjednikom UBH „Dužijanca“ i vlč. Ivicom Ivanković Radakom.

Na početku mise, mons. Beretić je rekao: “Donijeli smo srca puna zahvalnosti. Jedva čekamo da zapjevamo ambrozijanski himan, da glasom svoga grla ispovijedimo zahvalnost Bogu i ljudima. Da bi naša zahvalnost bila iskrenija, priznajmo svoje grijehe i molimo Boga da nam oprosti, a molimo ga i da zaustavi bolest koja je sav svijet okovala”.

Bože, hvala Ti na svemu! Budi volja Tvoja sada i u vijeke!

Nakon pokajničkog čina, uslijedio je navještaj Božje riječi koju su pročitali bandašica Marijana Matković i bandaš Josip Šarčević. Prigodnu propovijed održao je mons. Beretić te je rekao:
“Kad sam pozivao bandašice i bandaše, gledao sam njihove obitelji. Kod njih sam vidio radost veliku. Tako se raduje samo Božiću. A kad sam vidio mlade i odrasle s kolikom ljubavlju pripravljaju žito za vijence, za ovu svetkovinu, shvatio sam, to se ne može bez oduševljenja i bez ljubavi. Dali su svoje vrijeme, dali su srce za dužijancu. Ti su ljudi prava kruna bandašu Josipu Šarčeviću i bandašici Marijani Matković. Bio je tamo i bać Grgo. Sve su pripravili, da ponosno pronesu slavu dužijance ulicama bile Subotice. Toliko ljubavi i žara, a sada nema ni karuca, nema ni mladih u nošnji, neće biti ni povorke. Eto u tišinu i mir katedrale stat će dužijanca. Bog i nama dolazi u blagom vihoru. Dolazi u veselo srce, srce puno zahvalnosti i radosti”.
“Da danas slavimo treba nam vjera. Vjerujemo, da se i danas ostvaruje riječ psalma: Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, pravda će gledat s nebesa. Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a mir tragom stopa njegovih. Eto i ove godine nas je sabrala vjernost Rodu i dužijanci, te je nastavio: “Sve nam je tu u srcu, ali tugu i bol ne možemo uvjerljivo skriti. Ostaje nam u duši želja za radosnim slavljem. A što ćemo s tugom? Odgovaram riječima monsinjora Anišića: Prikažimo, kao vjernici, tu bol kao pokoru za svoje grijehe i propuste i kao žarku molitvu za prestanak pandemije virusa COVID-19. I za budućnost čovječanstva, za budućnost naše Zemlje, našega Grada, našega hrvatskog naroda – bunjevačkog roda; sjetite se i naše Dužijance… I recimo tada: Bože, hvala Ti na svemu! Budi volja Tvoja sada i u vijeke!”

Isus učenicima: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!

“Ova bolest i bol podsjeća na onu noć iz današnjeg evanđelja. Sjetimo se Isusa koji je prišao svojim učenicima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: Utvara! I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Otvorimo uši svoga srca, da čujemo Isusovo ohrabrenje. Isus je s nama i u noći ove bolesti. Ne dajmo se strahu, već recimo s Petrom: Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi, da dođem k tebi po vodi! I mi ćemo čuti Isusov poziv: Dođi!”, zaključio je mons. Beretić.

Na kraju svoje homilije je pozvao vjernike da pogledaju fotografije sa proslave Dužijance malenih koja je bila pod zaštitnim maskama koja nije mogla sakriti ljubav, ponos, vjeru i radost te djece u kojoj radost buja i raste.

Na svečanoj večernjoj i na misi zahvalnici glazbom je pratio zbor pod ravnanjem Miroslava Stantića.