Žena u Božjem naumu

1. Među izazovima sadašnjega povijesnog trenutka na koji nas potiče razmatrati Veliki jubilej istaknuo sam u apostolskom pismu Tertio millennio adveniente, onaj koji je povezan s poštivanjem ženskih prava (usp. TMA, 51). Danas želim podsjetiti na neka pitanja u vezi sa ženskim pravima, za koja se, uostalom, nisam propustio zauzimati u drugim prigodama.
Na pitanje promicanja žene veliko svjetlo baca Sveto pismo, pokazujući Božji naum o muškarcu i ženi u dva prikaza o stvaranju. U prvom se tvrdi: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ta je tvrdnja u temelju kršćanske antropologije, jer pokazuje temelj čovjekova dostojanstva kao osobe stvorene “na sliku” Božju. Istodobno tekst jasno kaže da ni muškarac ni žena odvojeno nisu Stvoriteljeva slika, nego muškarac i žena u svojoj uzajamnosti. Oni jednakomjerno predstavljaju Božja remek-djela.
U drugom prikazu stvaranja, po znakovitom stvaranju žene iz muškarčeva rebra, Sveto pismo ističe da doista čovječnost nije potpuna dok i žena nije stvorena (usp. Post 2,18-24). Ona dobiva ime koje, polazeći od podudaranja riječi u hebrejskom jeziku, označuje odnos prema muškarcu (is/issah). “Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo” (Katekizam Katoličke crkve, 371). Time što se žena predstavlja kao “pomoć kao što je on” (Post 2,18) nije rečeno da bi žena muškarcu bila služavka – “pomoć” ne znači isto što i “sluga”; psalmist kaže Bogu: “Ti si pomoć moja” (Ps 70,6; usp. 115,9.10.11; 118,7; 146,5); – taj izraz želi više istaknuti da je žena sposobna surađivati s muškarcem jer se savršeno s njim podudara. Žena je drukčiji “ja” u zajedničkoj ljudskosti, utemeljenoj u savršenoj jednakosti dostojanstva muškarca i žene.
2. Valja se radovati činjenici što je produbljivanje “ženskosti” u suvremenoj uljudbi pridonijelo promišljanju teme o ljudskoj osobi u uzajamnoj zadaći #!biti za drugoga#! u međuosobnom zajedništvu. Danas shvatiti osobu u njezinu darovnom dosegu postaje prvorazredno dostignuće. Na žalost, ona u praksi često zakazuje. Treba se, dakle, među tolikim nasrtajima na ljudsko dostojanstvo, usprotiviti onom proširenom kršenju dostojanstva žene koje se očituje iskorištavanjem njezine osobe i njezina tijela. Treba se snažno boriti protiv svake prakse koja vrijeđa ženu u njezinoj slobodi i ženskosti: takozvanom “seksualnom turizmu”, kupoprodaji mladih djevojaka, masovnoj sterilizaciji, i uopće svakom obliku nasilja u odnosima prema drugom spolu. Sasvim drukčiji stav zahtijeva ćudoredni zakon koji ističe dostojanstvo žene kao osobe stvorene na sliku Boga koji je Zajednica! Više nego ikada danas je nužno ponovno izložiti biblijsku antropologiju međuljudskih odnosa, koja pomaže pravo shvatiti identitet ljudske osobe u njezinu odnosu s drugim osobama, a osobito između muškarca i žene. U ljudskoj osobi shvaćenoj izrazima “međuodnosa” ponovno se otkriva otajstvo samoga Boga, objavljena u Kristu kao bivstveno jedinstvo u zajedništvu triju božanskih osoba. U svjetlu tog otajstva shvaća se tvrdnja iz Gaudium et spes prema kojoj ljudska osoba “koja je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” (GS, 24). Različitost između muškarca i žene poziva na međuosobno zajedništvo i razmišljanje o dostojanstvu i pozivu žene utvrđujući zajedničarsko poimanje ljudskoga bića (usp. Mulieris dignitatem, 7).
3. Upravo taj zajedničarski stav koji snažno ističe ženskost omogućuje premišljati Božje očinstvo, izbjegavajući one slikovite prikaze patrijarhalnog tipa, ne bez razloga toliko osporavane u nekim smjerovima suvremene književnosti. Riječ je doista o shvaćanju Očeva lica u otajstvu Boga kao Trojstva, to jest savršeno jedinstvo u različnosti. Očev se lik promatra u njegovoj povezanosti sa Sinom, koji je od vječnosti okrenut prema njemu (usp. Iv 1,1) u zajedništvu s Duhom Svetim. Treba također istaknuti da je Sin Božji postao čovjekom u punini vremena i rođen od Djevice Marije (usp. Gal 4,4), što također baca svjetlo na ženskost, pokazujući u Mariji uzor žene kakvu je Bog htio. U njoj i po njoj dogodilo se ono najveće u ljudskoj povijesti. Očinstvo Boga Oca ne očituje se samo u odnosu prema Bogu Sinu u vječnome otajstvu, nego također u njegovu Utjelovljenju koje se dogodilo u krilu jedne žene. Ako je Bog Otac, koji “rađa” Sina od vječnosti, da bi ga “rodio” u svijetu tako uvažio ženu, Mariju, učinivši je “Theotokos”, Bogorodicom, to nije bez značenja za shvaćanje dostojanstva žene u božanskom naumu.
4. Stoga evanđeoski navještaj Božjega očinstva nipošto ne ograničuje ženino dostojanstvo i ulogu, nego se nasuprot javlja kao jamstvo onoga što “ženskost” ljudski označuje, to jest prihvaćanje, preuzimanje skrbi za čovjeka, rađanje života. Sve je to doista transcendentalno ukorijenjeno u otajstvu vječnoga božanskog “rađanja”. Očinstvo u Bogu je svakako potpuno duhovno. Ono ipak izražava onu vječnu uzajamnost i upravo trojstveni međuodnos koji je u izvoru svakoga očinstva i majčinstva te utemeljuje zajedničko bogatstvo muškosti i ženskosti.
Razmišljanje o ulozi i poslanju žene dobro se stoga smješta u ovu godinu posvećenu Ocu, potičući nas na sve jasnije zauzimanje da bi ženi bio priznat prostor koji joj u Crkvi i u društvu pripada.