Život Ivana XXIII. bio je svjedočanstvo mira

1. Prije četrdeset godina umro je omiljeni i poštovani papa Ivan XXIII. kojeg sam imao radost proglasiti blaženim, zajedno s Pijom IX., 3. rujna godine dvijetisućite. Misao se sama od sebe vraća na ponedjeljak 3. lipnja 1963., na ono popodne kada se tisuće vjernika Rima i hodočasnika slilo na Trg Svetog Petra da bi se što više privili uz oca i pastira, koji je, nakon duge i teške bolesti, napustio ovaj svijet.
U 19 sati, pred vatikanskom bazilikom, rimski provikar kardinal Luigi Traglia, započeo je misu, dok je on sa svog kreveta koji je postao oltar dovršavao svoju duhovnu žrtvu, žrtvu cijeloga svog života. S Trga Svetog Petra uzdizala se jednodušno prema nebu molitva Crkve. Kao da ponovno proživljavamo te trenutke snažnih osjećaja: pogledi cijeloga čovječanstva bili su upravljeni prema prozoru trećeg kata Apostolske palače. Istodobno sa završetkom te mise nastupila je smrt Pape dobroga.

2. “Ovaj krevet je oltar; oltar zahtijeva žrtvu: evo me spremna. Prinosim svoj život za Crkvu, za nastavak ekumenskog koncila, za mir u svijetu, za jedinstvo kršćana” (Discorsi, Messaggi, Colloqui del Santo Padre Giovanni XXIII, V, str. 618).
Ecce adsum! Evo me spremna! Mirni pogled na smrt pratio je tijekom cijelog života papu Ivana XXIII., koji je, u času rastanka, upravio svoj pogled na budućnost i na očekivanja Božjeg naroda i svijeta. Ganuta glasa govorio je kako je tajna njegova svećeništva u raspelu, koje je uvijek ljubomorno čuvao pred svojim krevetom. “U dugim i čestim noćnim razgovorima”, primjećivao je, “misao o otkupljenju svijeta javila mi se žurnijom no ikada”. “Te raširene ruke”, dodao je, “govore da je on umro za sve, za sve; nitko nije odbačen od njegove ljubavi, od njegova opraštanja” (isto, 618).

Nije teško u ovim kratkim riječima dokučiti smisao njegove svećeničke službe u cijelosti posvećene poticanju na spoznavanje i ljubljenje “onog što najviše vrijedi u životu: Isusa Krista blagoslovljena: njegove svete Crkve, njegova evanđelja” (isto, 612). Do samog kraja u njemu je treptjela ova čežnja: “Moj zemaljski dan”, zaključio je blaženi Ivan XXIII., “završava; ali Krist živi i Crkva nastavlja njegovu zadaću; duše, duše: ut unum sint, ut unum sint…” (isto, 619).

3. Manje od dva mjeseca ranije, 11. travnja, Ivan XXIII. je objavio najglasovitiji dokument svog učiteljstva: encikliku Pacem in terris, koju sam ove godine spomenuo u više navrata. Cijeli život nezaboravnog Pape bio je svjedočanstvo mira. Njegova papinska služba pokazala se kao veliko proroštvo mira, koje je u Pacem in terris našlo svoje savršeno očitovanje, gotovo javnu i sveopću oporuku.
“Svaki vjernik, u ovom našem svijetu”, tako je on pisao, “mora biti iskra svjetla, središte ljubavi, životvorni kvasac u mnoštvu: i koliko to više bude, toliko će više, u svojoj dubokoj nutrini, živjeti u zajedništvu s Bogom. Doista, neće biti mira među ljudima dok ne bude mira u svakom od njih” (Parte V: AAS, LV [1963],str. 302).

Da bi se bilo iskra svjetla potrebno je živjeti u stalnom doticaju s Bogom. Taj moj časni prethodnik, koji je ostavio znak u povijesti, podsjeća također ljude trećeg tisućljeća da se tajna mira i radosti sastoji u dubokom i trajnom zajedništvu s Bogom. Otkupiteljevo srce je izvor ljubavi i mira, nade i radosti.
Naše sjećanje na ljubljenog papu Ivana pretvara se tako u molitvu: neka on posreduje iz raja da i mi, poput njega, možemo na završetku svojeg života ispovjediti da nismo tražili ništa drugo nego Krista i njegovo evanđelje. Neka nam pomogne Marija – koju je on volio zazivati lijepom molitvicom: Mater mea, fiducia mea! – ustrajati riječju i primjerom u obvezi svjedočenja mira kako bi pridonijeli izgradnji civilizacije ljubavi.
Nakon kateheze

Pripremam se sutra ostvariti s velikom nadom svoje treće putovanje u Hrvatsku, zemlju označenu svjedočenjem neustrašivih svjedoka evanđelja. Cilj mi je utvrditi u vjeri braću i sestre katoličke zajednice, koji su u doba vjerskog progona ostali vjerni Kristu i bez straha se suočavaju sa izazovima sadašnjeg trenutka da bi ga nastavili svjedočiti s hrabrošću.
U ovih trinaest godina od ponovno stečene neovisnosti, učvrstili su crkvene strukture i sada se posvećuju prodornijem evangelizacijskom djelovanju.
Draga braćo i sestre, pozivam vas da me pratite molitvom. Povjeravam to moje stoto apostolsko putovanje Svetoj Djevici, koja se toliko časti u Hrvatskoj, da ona prati moje korake i izmoli za hrvatski narod novo proljeće vjere i građanskog napretka.