Život kao poziv

Časna braćo u biskupstvu,
predraga braćo i sestre iz cijeloga svijeta!
1. Predstojeći “Svjetski dan molitve za zvanja”, koji će se održati 6. svibnja 2001., dakle samo nekoliko mjeseci nakon zaključenja Velikog jubileja, imat će za temu “Život kao poziv”. Ovom svojom porukom želim se nakratko zaustaviti i s vama razmišljati o pitanju od neosporne važnosti za kršćanski život.
Riječ “poziv” na izvrstan način označava Božji odnos sa svakim ljudskim bićem u slobodi ljubavi jer “svaki je život poziv” (Pavao VI., Enciklika Populorum progressio, 15). Bog, nakon što je dovršio stvaranje, upravio je svoj pogled prema čovjeku i vidje da “bijaše veoma dobro” (usp. Iv 1,31): stvorio ga je “na svoju sliku i priliku”, njegovim je radišnim rukama povjerio svijet i uputio mu poziv na prisni odnos ljubavi.
Riječ poziv uvodi u razumijevanje dinamizama Božje objave te tako otkriva čovjeku istinu o njegovu životu. “Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva”, čitamo u koncilskom dokumentu Gaudium et spes, “jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samog svog postanka čovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo stoga postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može živjeti punim životom po istini ako tu ljubav slobodno ne prizna i svome se Stvoritelju ne povjeri” (br. 19). Od toga dijaloga ljubavi dolazi sposobnost svake osobe da se razvija prema vlastitim crtama i karakteristikama, koje je primila kao dar i koje mogu “dati smisao” povijesti i temeljnim odnosima njezina svakodnevnog postojanja, dok se nalazi na putu prema punini života.
2. Kada se život promatra kao poziv pospješuje se nutarnja sloboda a u pojedincu se potiče volja za budućnošću kao i odbacivanje pasivnog, dosadnog i površnog shvaćanja života. Život tako dobiva vrijednost “primljena dara koji po svojoj naravi teži postati darovano dobro” (Dokument Nova zvanja za novu Europu, 1998., 16, b). Čovjek pokazuje da je nanovo rođen (usp. Iv 3,3-5) kada nauči slijediti put nove zapovijedi: “ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12). Može se reći, u stanovitom smislu, da je ljubav DNA djece Božje; to je “poziv svet” kojim nas poziva “po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Isusa Krista” (2 Tim 1,9-10).
U korijenu svakog poziva jest Emanuel, Bog s nama. On nam objavljuje da nismo sami u izgrađivanju svoga života, jer Bog hodi s nama usred naših uspona i padova i, ako mi to želimo, sa svakim od nas tka čudesnu povijest ljubavi, jedinstvenu i neponovljivu, i istodobno u skladu sa cijelim čovječanstvom i svemirom. Otkriti Božju prisutnost u vlastitom životu, ne osjećati se više kao siročad već znati da imamo Oca u kojeg se možemo potpuno pouzdati: to je veliki zaokret koji preobražava naš čisto ljudski obzor i usmjerava čovjeka prema shvaćanju, kako kaže Gaudium et spes, da ne može “potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” (br. 24). U tim je riječima II. vatikanskog sabora sadržana tajna kršćanskog postojanja i svakoga izvornog čovjekova samoostvarenja.
3. Ipak danas to kršćansko shvaćanje života mora računati na neka obilježja karakteristična za zapadnu kulturu u kojoj je Bog praktički potisnut iz svakodnevnog života. Eto zašto je nužno složno nastojanje cijele kršćanske zajednice oko “reevangeliziranja života”. To osnovno pastoralno zauzimanje treba svjedočanstvo muškaraca i žena koji pokazuju plodnost života čiji je izvor u Bogu, snaga u poslušnosti djelovanju Duha a jamstvo istinskog smisla svakodnevnog djelovanja u zajedništvu s Kristom i sa Crkvom. U kršćanskoj zajednici svatko treba otkriti vlastiti poziv i na njega velikodušno odgovoriti. Svaki je život poziv i svaki je vjernik pozvan surađivati u izgradnji Crkve. Ipak, prigodom Svjetskog dana molitve za zvanja svoju pozornost posebno usmjeravamo prema potrebi i žurnom zahtjevu za zaređenim službenicima i osobama spremnim slijediti Krista na zahtjevnom putu zavjetovanog života u ispovijedanju evanđeoskih savjeta.
Trebamo zaređene službenike koji će biti “trajno jamstvo, u različitim mjestima i vremenima, sakramentalne nazočnosti Krista Otkupitelja” (Christifideles laici, 55) i, naviještanjem Riječi i slavljenjem Euharistije i ostalih sakramenata, voditi kršćansku zajednicu putovima vječnoga života.
Trebamo muškarce i žene koji će svojim svjedočanstvom “podsjećati krštenike na temeljne vrijednosti evanđelja” i njegovati “u narodu Božjem svijest o potrebi da sa svetošću odgovori na Božju ljubav koju je Duh Sveti izlio u njihova srca te svojim vladanjem odražavaju sakramentalno posvećenje koje je Bog ostvario u krštenju, potvrdi ili svetom Redu” (Vita consecrata, 33).
Neka Duh Sveti pobudi obilje zvanja za posebne zadaće te da ona u kršćanskom narodu potaknu sve velikodušnije prianjanje uz Evanđelje i olakšaju svima shvaćanje smisla postojanja kao odraza Božje ljepote i svetosti.
4. Moja misao ide sada tolikim mladim ljudima koji žeđaju za vrijednostima no često ne mogu pronaći put koji ih njima vodi. Doista, samo Krist je Put, Istina i Život! Nužno je stoga voditi ih susretu s Kristom i pomoći im da s njim uspostave prisni odnos. Isus mora ući u njihov svijet, preuzeti njihov život i otvoriti njihovo srce da ga nauče sve više upoznavati, slijedeći put njegove ljubavi.
Želim se, u tome pogledu, osvrnuti na važnu ulogu pastira Božjeg naroda. Njih podsjećam na riječi II. vatikanskog koncila: “Zato neka prezbiterima u prvom redu bude na srcu da službom riječi i vlastitim svjedočanstvom života, u kojem se jasno očituje duh služenja i istinska pashalna radost, vjernicima stavljaju pred oči uzvišenost i potrebu svećeništva… Za ostvarenje ovoga cilja od najveće je koristi brižljivo i mudro duhovno vodstvo… Ipak se od toga Gospodinova zova nipošto ne smije očekivati kao da bi na neki izvanredan način imao doći do ušiju budućeg prezbitera. On se radije razabire i prosuđuje iz znakova po kojima razboriti kršćani danomice spoznaju Božju volju. Neka prezbiteri te znakove pomno motre” (Presbyterorum ordinis, 11).
Mislim i na zavjetovane osobe, muškarce i žene, pozvane svjedočiti da je u Kristu jedina nada naša; samo je iz njega moguće crpiti snagu za življenje vlastitog životnog opredjeljenja; jedino s njim čovjek može ići ususret dubokim potrebama ljudskog roda za spasenjem. Neka nazočnost i služenje zavjetovanih osoba otvori srca i umove mladih ljudi obzorima nade ispunjenim Bogom i pouči ih poniznosti i besplatnosti ljubavi i služenja. Neka se crkveni i kulturalni značaj njihova zavjetovanog života sve uspješnije prevodi u posebne pastoralne pothvate, usmjerene odgoju i izobrazbi mladića i djevojaka da osluškuju Gospodinov zov te slobodna duha s velikodušnošću i zanosom na njega odgovore.
5. Obraćam se sada vama, dragi kršćanski roditelji, potičući vas da budete blizu svojoj djeci. Ne ostavljajte ih da se sami suočavaju s teškim odlukama adolescencije i mladosti. Pomozite im da ne dopuste da ih nadjača tjeskobna težnja za materijalnim dobrima i vodite ih istinskoj duhovnoj radosti. Učinite da u njihovu srcu, koje je katkada obuzeto strahovima pred budućnošću, nanovo odjekne oslobađajuća radost vjere. Učite ih, kao što je pisao moj časni prethodnik Sluga Božji Pavao VI., “kako da u jednostavnosti kušaju mnogostruke ljudske radosti koje Stvoritelj stavlja na naš put: uzvišenu radost postojanja i života; radost čiste i posvećene ljubavi; smirujuću radost prirode i tišine; radost, katkad oporu, zbog savjesno izvršenog rada; radost i zadovoljstvo zbog obavljene dužnosti; iskrenu radost čistoće, služenja, dijeljenja; radost koja iziskuje žrtvu” (Gaudete in Domino, I).
Djelovanje obitelji mora podupirati djelovanje katehista i kršćanskih učitelja, koji su na osobit način pozvani u mladeži pobuđivati osjećaj za zvanje. Njihova je zadaća usmjeravati nove naraštaje prema otkrivanju Božjeg plana sa njima, njegujući u njihovim srcima spremnost da, kada ih Bog pozove, svoj život preobraze u dar za poslanje. To će se dogoditi pute odluka koje će pojedinca pripraviti da kaže svoj potpuni “da”, po kojem cijeli svoj život stavlja u službu evanđelja. Dragi katehisti i učitelji, da biste to postigli, pomozite mladima koji su vam povjereni da upravljaju svoj pogled prema gore, da se oslobode trajne napasti kompromisa. Učite ih da se pouzdaju u Boga koji je Otac i pokazuje veličanstvenu veličinu svoje ljubavi povjeravajući svakom osobnu zadaću u služenju velikom poslanju “obnavljanja lica zemlje”.
6. U Djelima apostolskim čitamo da prvi kršćani “bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (2,42). Svaki susret s Riječju Božjom povlaštena je prigoda za osvješćivanje zvanja. Česti kontakti sa Svetim Pismom pomažu shvatiti način i geste kojima Bog izabire, poziva, odgaja i daje da postanemo dionici njegove ljubavi.
Slavljenje Euharistije i molitva daju bolje razumjeti Isusove riječi: “Žetve je mnogo a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,37-38; usp. Lk 10,2). Molitvom za zvanja uči se gledati evanđeoskom mudrošću na svijet i na težnju svakoga ljudskog bića za životom i spasenjem. Njome se živi Kristova ljubav i samilost prema čovječanstvu i zadobiva milost da se može reći, nasljedujući primjer Djevice: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38).
Sve pozivam da zajedno sa mnom mole Gospodina da nikada ne uzmanjka radnika u njegovoj žetvi:

Sveti Oče, vječni izvore života i ljubavi,
koji daješ da kroz čovjeka odsijeva sjaj tvoje slave,
i u njegovo srce stavljaš sjeme svoga poziva
ne daj da itko, zbog našeg nemara, taj dar zanemari ili izgubi,
već da svi mogu velikodušno hoditi
prema ostvarenju tvoje ljubavi.

Gospodine Isuse, koji si na svome hodočašću putovima Palestine,
izabrao i pozvao apostole i povjerio im zadaću
da naviještaju evanđelje, poučavaju vjernike i slave bogoslužje,
daj da i danas u Crkvi ne nedostaju
brojni i sveti svećenici, koji će svima nositi
plodove tvoje smrti i uskrsnuća.

Duše Sveti, koji posvećuješ Crkvu
trajnim izlijevanjem svojih darova
usadi u srce pozvanih na zavjetovani život
duboku i snažnu želju za Kraljevstvom,
da s velikodušnim i bezuvjetnim “da”
stave svoj život u službu Evanđelja.

Presveta Djevice, koja si bez oklijevanja
ponudila samu sebe Svevišnjem
za ostvarenje njegova nauma spasenja,
ulij vjeru u srca mladeži,
da uvijek mogu biti revni pastiri,
koji vode kršćanski narod putem života,
i zavjetovane duše koje će
u čistoći, siromaštvu i poslušnosti,
znati svjedočiti osloboditeljsku nazočnost tvoga uskrslog Sina.
Amen.

Iz Vatikana, 14. rujna 2000.

Ivan Pavao II.