Zlatomisnik je predslavio misu u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Marinkom Filipovićem, provincijalom Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavkom Sliškovićem i još osmoricom svećenika, te članovima obitelji, prijateljima i vjernicima Župe sv. Ane iz Radunica.

Slavljenika i nazočne goste je pozdravio radunički župnik Filipović. Pozdravne riječi u ime župe uputila je Marija Kajić. „Iznimno smo radosni zbog ovog dana, kada u Radunicama slavimo 50 godina svećeništva don Joze Kajića, našeg domaćeg sina. Tijekom 152 godine postojanja ove župe, samo smo jednom, točnije 1986. godine ovdje slavili zlatnu misu. To je bila zlatna misa vlč. Mije Thona koji je bio župnik u Radunicama od 1939. – 1944. godine. Od tada je prošlo 36 godina te smo napokon dočekali da i jedan domaći svećenik slavi zlatnu misu. Hvala Vam don Jozo što ste nam omogućili da budemo svjedoci ovog predivnog događaja. Danas je don Jozo Kajić najstariji živući svećenik iz Radunica, koji je rođen u mnogobrojnoj kršćanskoj obitelji (osmero braće i šest sestara) od kojih su dvoje preminuli kao mali…“

Dodala je da iako je don Jozo bio na službi izvan Bosne i Hercegovine, uvijek se iznova vraćao Radunicama i žepačkom kraju te je i tijekom rata pronalazio načine kako pomagati i slati humanitarnu pomoć.

„Geslo kojim se don Jozo vodio kroz 50 godina svećeništva jest: ‚Uistinu, ja se ne stidim evanđelja jer je ono sila Božja za spasenje svakom vjerniku‘ (Rim. 1 ,16) te je vjerujem don Jozo bio uzor i svojim nećacima, don Josipu i don Marinku Kajiću, koji su pošli njegovim putem i postali svećenici… Danas, na ovaj dan, kada nas i sveti otac Franjo potiče na molitvu za naše djedove i bake, kojima su uzor sveti Joakim i Ana, svi zajedno molimo i za našeg zlatomisnika, koji je također došao u zlatnu životnu dob, ustrajući u slavljenju Gospodina i služenju puku Božjem“, kazala je Marija Kajić te zajedno s vlč. Filipovićem uručila zlatomisniku prigodne darove.

Provincijal Slišković je u propovijedi, između ostalog, naglasio da je zadaća svećenika da svojim životom bude svjedok božanskih vrijednosti. Iako za mnoge te vrijednosti poput ljubavi, poštenja, suosjećanja, pravednosti, brige za druge… nisu danas popularne, one nikada ne propadaju.

Dodao je da je znakovito što se upravo na dan don Jozine zlatne mise slavi dan djedova, baka i starijih osoba. „Prenošenje vjere ispunjavalo je čitav njegov život u raznim mjestima u Hrvatskoj i inozemstvu. Svugdje je ostavio lijep trag svog svećeničkog djelovanja. Zato doista imamo na čemu zahvaljivati i imamo razloga za slavlje. Posebice raduje što je u pola stoljeća svećeništva don Jozo sačuvao radost i vedrinu, mada nije nedostajalo kušnji i križeva, jer je po sebi neshvatljivo, da onaj koji u sebi nosi i drugima naviješta radosnu evanđeosku poruku, može biti i izgledati nezadovoljan, tužan, nesretan. Tada bi njegovo naviještanje te poruke postalo neuvjerljivo. Kod Joze nije tako. Uvijek osmijeh, pristojnost, optimizam… Iako mi je pri dogovaranju o ovoj propovijedi Jozo kazao da ne govorim o njemu, nego o svećeništvu, nisam mogao ovo barem kratko u uvodu ne spomenuti“, kazao je fr. Slavko.

U nastavku se osvrnuo na misna čitanja te na ulogu svećenika u Crkvi. Podsjetio je da svećenik već kod ređenja obećava da će moliti s narodom i za narod te da iz iskustva molitve pohvala, psalama, izlazi svećenička služba brige za grešnike i ljude u potrebi.

Posebno je istaknu važnost sakramenta ispovijedi. „No pogled na križ otkriva Božje milosrđe. Isus ne traži plaćanje duga, nego oproštenje i za one koji ga razapinju. Svi dugovi se brišu po Isusu Kristu. Po krštenju smo već spašeni. Već smo dionici nebeske radosti. Život po Kristu nije više nejasna budućnost, nego sadašnjost – u svakodnevici živjeti poput Krista.“

Propovjednik je dodao da je uz zagovaranje naroda pred Bogom još važnije zagovarati Boga kod naroda, odnosno donositi Boga u ljudske živote. Svećenik zato treba biti slika Božja ljudima te svojim životom svjedočiti kakav je Bog: dobrota, poštenje, milosrđe, strpljivost, obzirnost, ljubav…

„Stoga svaki svećenik treba i sam ostvarivati u svome životu ono na što druge potiče. Već pri đakonskom ređenju biskup poručuje ređeniku: ‚Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao glasnik. Pazi da što čitaš vjeruješ, što vjeruješ učiš, a što druge učiš to i živiš.‘ Tek na taj način postaje se pravi svjedok i istinski navjestitelj Božje riječi.

Svećenik je pozvan posvećivati ljude, a da bi to mogao uspješno ostvarivati mora i sam biti svet, to jest mora se ozbiljno i trajno truditi i nastojati da se i sam posveti. A to je nemoguće bez molitve. U evanđelju susrećemo učenike koji traže od Isusa da ih nauči moliti. Molitva se uči. Kao što učimo strane jezike postupno učeći riječ po riječ, tako i ovdje se traži svakodnevni napor, svakodnevno ponavljanje kako bismo mogli govoriti s Bogom kao Ocem. Molitva je znati govoriti Božjim jezikom. Isus nam otkriva smisao molitve: Otkriti u Bogu Oca, ali i truditi se oko širenja njegova Kraljevstva. To je također svećenička zadaća. Učiti ljude molitvi i širiti Kristovo Kraljevstvo te nikada ne posustati“, kazao je na kraju propovijedi fr. Slavko.

Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor mladih raduničke župe.

Poslije misnog slavlje za sve okupljene pripremljen je zajednički ručak.

Don Jozo Kajić rođen je 19. studenoga 1942. u Radunicama (BiH) gdje je završio i osnovnu školu. U salezijansko sjemenište u Križevcima ulazi 1960. godine. Salezijansku gimnaziju pohađa u Križevcima i Rijeci, gdje je bio i u novicijatu. Nakon završenih teoloških studija u Zagrebu, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika na blagdan Marije Pomoćnice 24. svibnja 1972. u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji u Zagrebu. Mladu misu u rodnim Radunicama proslavio je 9. srpnja iste godine.