Župa svetog Josipa na Mertojaku u Splitu obilježila 30. obljetnicu slavljenja prve mise u župi i spomendan Drinskih mučenica
FOTO: Silvana Burilović //
Split (IKA)
Župa svetog Josipa na Mertojaku u Splitu obilježila je 30. obljetnicu slavljenja prve mise u protuatomskom skloništu dječjeg vrtića u župi u srijedu 15. prosinca misnim slavljem u crkvi sv. Josipa koje je predvodio fra Mario Knezović. Taj dan ujedno je i spomendan Drinskih mučenica.
„Na današnji dan 1941. god. pet časnih sestara pošlo je u smrt da bi ostale vjerne Bogu i svojim zavjetima. Četiri su završile u hladnoj Drini, ne zna im se za grobove a peta se mogla spasiti ali je rekla da je njoj mjesto gdje i njezinim sestrama. Drinske mučenice dale su svjedočanstvo vjere i htjeli bismo da ovaj dan zaživi kao pravi blagdan“, kazao je župnik don Vjenceslav Kujundžić.
U svojoj je propovijedi fra Mario Knezović govorio, također, o mučeničkom i svjedočkom životu Drinskih mučenica koji ima snažnu poruku za čovjeka suvremenoga doba. „Kako je divno znati da se netko ne stidi Isusa. Drinske mučenice kad su došle pred Isusa nakon mučeničkog puta ne da se nisu imale čega stidjeti nego su ga posvjedočile na najuzvišeniji način. Posvjedočile su svoju pripadnost Kristu i svoju spremnost ići u smrt za njega. Kakvo svjedočanstvo! Drage djevice i mučenice, hvala vam!“
Podsjetio je propovjednik da je mučenički put tih redovnica započeo kad su u samostan na Palama došli vojnici četničkih postrojbi i počeli vrijeđati, ponižavati, stavljati ranu na ranu redovnicama koje su unatoč svemu bile sve čvršće u Gospodinu. Čak su braneći svoju čistoću na razini spolnosti iskočile kroz prozor. Sv. Augustin je davno rekao u bijegu je spas kad dođe napast i zlo. U tom je svjetlu pozvao muškarce i žene, bračne supružnike na bračnu vjernosti stavljajući pred njih primjer i uzor Drinske mučenice. Ti vojnici su ih osakaćene po onoj zimskoj studeni bacili u rijeku Drinu. „Pred nama su isti ovakvi izbori, samo različiti prozori. Vremena su uvijek ista, samo ljudi nisu. Izazovi uvijek postoje, samo mi na njih nismo spremni odgovoriti. Bježimo od križa a ne od napasti i zloga. Trebamo se trgnuti iz sna i razumjeti da nas Isus poziva uzeti križ. Pišemo brojne znanstvene radove i knjige, a ne vidimo rješenje. Zaboravili smo da trebamo navijestiti Isusa Krista. One su ga navijestile i posvjedočile. Možda su mogle napraviti kompromis kao što se nama on nameće pa proći lakše bez prozivke i izloženosti. Međutim, Isus Krist je mučen, izrugan, bičevan. To je put ljubav. To je put ovih djevica, mučenica“, naglasio je Knezović.
Citirajući psalmistu koji kaže da gomilaju patnje svoje oni koji slijede bogove tuđe, naglasio je da ne usvajamo Kristov mentalitet, a olako puštamo u svoju kuću tuđe bogove (reklame, moć, osobni probitak), kojima odano i vjerno služimo. U tom je kontekstu govorio o praznovjerju i stavljanju pod božićne jelke različitih figurica poput Orašara i sl. koje „kao donose sreću. Pored jaslica gdje se rađa Bog koji jedini donosi spasenje stavljamo ljudske ikone koje donose kao sreću. Domove nam kiti trgovački svijet a ne mi sami.“
Budući da kršćani trebaju biti sol zemlji i svjetlo svijetu, kazao je da se trebamo izložiti i biti autentični, živjeti sakramentalnost bračnog života: „Bježimo od križa i odgovornosti ako nemamo hrabrosti živjeti vjerno svoj brak. Danas su heroji i muškarčine oni koji su vjerni svojim ženama. Nisu više u modi oni koji će brojati gdje su sve bili. Žene i majke koje su vjerne model su koji treba slijediti. Ali mi bježimo od križa i ne želimo žrtvu. Nećemo djecu pa ćemo ih pobaciti, nećemo starce pa ćemo ih eutanazirati, ne želimo pored sebe bolesnoga pa ćemo ga smjestiti u Dom. Ni najmanju žrtvu nismo spremni a zovemo se kršćani. Ne znam imamo li pravo na to jer bez križa nema kršćanstva. Deklariramo se kao kršćani a svojim životom pokazujemo drugo lice.“
Svako vrijeme za kršćanina je vrijeme svjedočanstva, nastavio je Knezović, „i ako ćemo umrijeti bez ljubavi, bez Boga ništa nam nije vrijedilo. Svaka žrtva je buduća radost, svaka sadašnja slast i podilaženje je buduća patnja.“ Na kraju svoje propovijedi pozvao je vjernike da se ugledaju na Drinske mučenice i da se u sakramentu ispovijedi pomire s Bogom.
Župa je osnovana 1. rujna 1991. godine i povjerena je svjetovnim svećenicima. Župa je nastala od dijela župe Srca Isusova na Visokoj, kao i od dijela župe Gospe od Milosrđa na Žnjanu. Prvi župnik novoosnovane župe bio je don Ivan Čotić. Pošto je župa bila bez župne kuće, župniku je u početku bilo dozvoljeno, prema odluci osnivanja župe, da može stanovati i izvan teritorija župe, dok ne pronađe nekakav prostor za župnu kapelu i sebi za privremeno stanovanje na području župe. Poslije nekog vremena i to je bilo riješeno, naime, uz razumijevanje gradskih vlasti župi je dodijeljen prostor protuatomskog skloništa dječjeg vrtića, prostora oko 150 četvornih metara, kojega je župnik ubrzo uredio, postavio pomični drveni oltar, svetohranište, sliku sv. Josipa i veći križ, što je za početak bilo dovoljno i već je 15. prosinca 1991. godine tu slavljena prva župna misa. Za prostorije župnog ureda poslužio je prostor u iznajmljenom prizemlju stambenog nebodera. Župni stan, kao i ostale pastoralne prostorije, nalazi se u sklopu crkve.