Crkvu sv. Josipa Radnika posvetio je 6. studenoga 2005., te u oltar položio moći bl. Ivana Merza, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Svečanu misu svetkovine predslavio je župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskoga iz Zagreba i magistar sjemeništaraca Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Zvonimir Pervan.

Homiliju je počeo riječima bl. Ivana Merza: „Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sveta Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.“ Dodao je još jednu blaženikovu misao, koju je na njegovoj beatifikaciji u Banjoj Luci ponovio papa Ivan Pavao II.: „Nikada ne zaboraviti Boga i stalno željeti biti s Njim sjedinjen.“ U tom kontekstu propovjednik je upitao vjernike „nije li to najizvrsniji put svetosti, spoznati Boga, dopustiti da nas On zahvati i pokreće kroz cijeli život“.

Podsjećajući na pitanje koje je Isus uputio svojim učenicima: „Što vi kažete, tko sam ja?“, iz naviještenog Evanđelja, naglasio je da se njima Isus obraća kao zajednici, ali istovremeno želi da se svatko ponaosob zapita i odgovori na to pitanje.

„Mi kršćani nadopunjujemo osobno iskustvo vjere s iskustvom vjere cijele zajednice. Vjera u kojoj smo kršteni uvijek ima te dvije dimenzije, koje su nerazdvojive.“

U duhu drugog čitanja, posvijestio je da je Crkva nerazdvojno povezana s Isusom Kristom, zaglavnim kamenom, jer „On je onaj koji povezuje i čuva strukturu stabilnu i bez kojega ništa ne opstaje, a mi smo ugrađeni u tu strukturu koja je prebivalište Božje. Crkva je nerazdvojivo povezana s Isusom Kristom. On je hram Božji, mjesto okupljanja, u njemu se susrećemo, rastemo, živimo i jesmo. Po njemu i svatko od nas postaje hram Duha Svetoga. Ta istina vjere, taj biblijski i teološki izričaj nadahnjivao je Crkvu tj. kršćanske zajednice koje su rasle po svijetu i koje su stoljećima izgrađivale čudesne građevine tj. crkve gdje su se okupljali. To su prava arhitektonska umjetnička djela koja odražavaju vjeru i živost zajednice.“

Potom se kratko osvrnuo na dugogodišnji i ne baš lak put izgradnje galdovačke crkve. Iako je sama župa osnovana 1968., tek 1980. godine je izdana dozvola za gradnju crkve.

„No, unatoč tomu, ova vaša zajednica, vaši očevi i majke, bake i djedovi, nisu posustajali jer ih je Krist povezivao i okupljao. Dakle, ovoj crkvi je prethodila župna mjesna kršćanska zajednica koja je rasla i utvrđivala se u vjeri. Od 1980. imate crkvu, koja je tijekom 90-ih i početkom novog tisućljeća doživjela obnovu i proširenje, a onda je konačno, među ostalim zalaganjem i pok. fra Anđelka Sesara koji je ove godine preminuo, 2005. godine posvećena i tada su u oltar položene moći bl. Ivana Merza. Ovaj kratki povijesni prikaz pokazuje ne samo tijek izgradnje crkve nego i hod vaše zajednice u vjeri. Da bismo i mi danas sa svetim Petrom mogli reći ‚Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga‘ potrebno je hoditi u vjeri, sazrijevati u vjeri, i to sazrijevati ne samostalno nego u zajednici“, rekao je o. Pervan.

Podsjetio je i na razorni potres koji je taj kraj pogodio prije dvije godine. „Zasigurno događaj koji ostaje zapisan u kolektivnoj svijesti vas stanovnika ovog sisačkog i petrinjskog kraja, ali i svih Hrvata. No, taj događaj vama i svima nama u Hrvatskoj i svim Hrvatima je prilika da razmislimo o onom bitnom. Potres koji se zbio oštetio je ili pak uništio brojne obiteljske kuće, zgrade, crkve, institucije. Bogu hvala, pokazalo se veliko srce Hrvata i brojnih drugih ljudi i institucija koji su dolazili pomagati ili su slali svoju pomoć.“

Govoreći o važnosti obnove, predslavitelj je rekao da „motiv izgradnje, obnove i svega što činimo u životu ne treba biti (ili da budem još direktniji, ne smije biti) isključivo materijalne naravi. Materijalno je prolazno! Jest važno, ali prolazno i ako nije učvršćeno nekom dubljom motivacijom nema budućnosti. Nećemo, dakle, imati puno koristi ako samo obnovimo i sagradimo građevine. Ako u njima neće biti čovjeka ostaju beživotne, ostaju ruševine. Ako je čovjek taj koji daje vrijednost jednoj građevini onda znamo da je pravi problem ako nestane toga čovjeka, ako se čovjek otuđi ili još gore ako se moralno uruši. Zato je potrebno moliti za čovjeka ovog kraja, za svakoga od vas, a osobito za mlade i činiti sve da im se omogući živjeti, ne životariti nego doista živjeti u ovom kraju i regiji. Zato je potrebno obnavljati čovjeka, ulagati u čovjeka, ulagati u međuljudske odnose, ulagati u zajedništvo. Činjenica da se borite i da želite obnoviti ono što je porušeno pokazuje tu iskru nade i želju za životom koja je u vama“.

Uz obljetnicu posvete crkve, podsjetio je, da je „crkva hram gdje Bog prebiva, gdje je Isus danonoćno u prisutan i gdje mu se dolazimo moliti. No, ona nije samo hram nego očituje živu Crkvu. To znači da je taj prostor neodvojiv od zajednice. Crkva kao zajednica i crkva građevina su usko povezane. Kršćanska zajednica ima potrebu za jednim prostorom koji isto tako postaje dio duhovnog iskustva i ulazi u osobnu povijest svakoga čovjeka, svakoga od vas ovdje prisutnih. U zajednici se stvaraju bratski odnosi i upravo u tom zajedništvu Bog se uprisutnjuje. Zato je potrebno ulagati u zajednicu, obnavljati zajednicu, davati se zajednici, a onda tako zdrava zajednica neće zapustiti svoju crkvu i u takvoj zajednici crkva će biti doista dom – dom molitve i slavlja gdje su svi dobrodošli.“

„Vi ste zajedno sa svojim fratrima koji ovdje već godinama služe, ohrabreni poticajima Duha Božjega, htjeli crkvu, ne samo običnu građevinu ni samo crkvu kao hram, nego crkvu koja je okupljalište, koja je dom molitve kako kaže današnje prvo čitanje, crkvu koja je ognjište. Htjeli ste mjesto susreta s Bogom i s braćom i sestrama, živo mjesto. Mjesto za Boga i za čovjeka“, rekao je fra Zvonimir.

Posvijestio je da dan posvete crkve je proslava zajedništva utemeljenog u Kristu, te taj dan ne smije proći neopaženo, nego ga trebaju proslaviti okupljeni svi zajedno, sve obitelji i pojedinci iz župe i drugi koji ondje dolaze. Naglasio je da je taj dan je jedan od tri važna nadnevka za župu, uz obljetnicu osnivanja župne zajednice i svetkovinu zaštitnika.

Na kraju propovijedi podsjetio je da se iste godine kada je crkva posvećena u vječnu domovinu preselio papa Ivan Pavao II. U tom kontekstu ponovio je njegove riječi upućene Crkvi Božjoj na početku pontifikata: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu.“

„Otvoriti širom vrata Kristu znači imati otvoreno srce jedni za druge, dopustiti Isusu da djeluje u vama, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici. Otvoriti vrata Kristu znači doći ovdje u ovu crkvu, dopustiti da u mom srcu ova crkva bude moj dom i oaza susreta s braćom i sestrama. Samo tako, surađujući s Kristom, moći ćete doista biti autentični kršćani i autentična kršćanska zajednica. Neka vas na tom putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, bl. Ivana Merza i svih svetih“, zaključio je o. Pervan.

Misu su suslavili domaći župnik i gvardijan Samostana sv. Antuna fra Ivan Bradarić i župni vikar fra Nikola Šantek. Asistirali su odgajanici – sjemeništarci i postulanti franjevaca konventualaca. Među brojnim vjernicima posebno su se isticali oni u narodnim nošnjama. Pjevanje je predvodio domaći Zbor mladih.