Za vrijeme ovog Euharistijskog slavlja, koje se u našoj Nadbiskupiji već tradicionalno slavi na Veliku srijedu, blagoslovit ćemo bolesničko ulje kojim će, po dijeljenju sakramenta Pomazanja, što ga obavljaju svećenici, Gospodin ublažavati tjelesne i duhovne boli Kristovih vjernika i opraštati im grijehe. Posvetit ćemo i ulje Krizme, kojim se vjernicima dijeli Potvrda, odnosno treći sakrament kršćanske inicijacije ili uvođenja Kristovih vjernikȃ u zajednicu, koju je on nazvao Crkva.

Ovo je također Misa koja je poznata kao molitveno okupljanje svećenikȃ kojim oni, dok slave Euharistiju zajedno sa svojim biskupom, očituju zajedništvo i jedinstvo prezbiterija cijele biskupije. Uz to, za vrijeme ovoga liturgijskog slavlja pred cijelom Crkvom i na javan način obnavljamo svoja svećenička obećanja, da ćemo i dalje za vjernike biti ponizni djelitelji otajstava Božje milosti, milosrđa, posvećenja i svakoga drugog blagoslova te da ćemo vjerno vršiti svetu službu naučavanja slijedeći Krista, koji je pastir i nas svećenika i svih ostalih vjernika, i da će nas pri tomu voditi jedino revnost za duše.

Danas se u našoj Nadbiskupiji obilježava također Dan Djela apostola Petra, kada svećenici u cijeloj Katoličkoj Crkvi daruju svoje osobne priloge i tako pomažu odgoj novih svećeničkih i redovničkih zvanja pa ćemo se i mi, zahvalni svima koji su nama pomagali dok smo se pripremali za svećeništvo, pridružiti tom plemenitom djelu.

I.

Okupljeni u vjeri u Krista spasitelja i u zajedničkom služenju njegovim vjernicima, predlažem da se, kao ponizni sluge Božjega milosrđa, prisjetimo nekih misli koje je prošle godine papa Franjo uputio svećenicima (Pismo svećenicima Rimske biskupije, 7. kolovoza 2023.).

Ponajprije, draga braćo: “Hvala vam na vašem svjedočenju i na vašoj službi. Hvala vam za skriveno dobro koje činite, i za oproštenje i utjehu koju dijelite u Božje ime… Hvala vam za vašu službu, koja se često obavlja uz veliki napor, s malo priznanja te koja nije uvijek shvaćena.”

Za razliku od mnogih drugih zvanja, veličina svećeničke službe ne mjeri se prvenstveno ostvarenim pastoralnim uspjesima kojih je i Krist, kako je vrijeme prolazilo, imao sve manje i manje. U središtu svećenikova zanimanja i života nije vanjska aktivnost i s tim povezani uspjeh, nego nastojanje da se ostane u Gospodinu kako bismo donijeli pravi plod. Jer svećenik ne donosi plod sȁmo svojim radom i suradnjom s drugim ljudima nego, poput lozinih grana na trsu, svoje plodove crpi iz snage sraslosti svoje grane na božansko stablo Isusa Krista. Točno onako kako je on rekao: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). Zato je uvijek, a osobito kad smo izmoreni i opterećeni, Isus naš izvor, uzor, snaga i okrepa (usp. Mt 11,28-29), koja omogućuje „da idemo naprijed u svome apostolskom radu, da podnosimo promašaje i padove, da se radujemo jednostavnošću srca, da budemo krotki i strpljivi, da uvijek počinjemo iznova i krećemo iznova, kako bismo mogli doprijeti do drugih.“ I tek s Isusom bit će plodni također naši nužni trenuci kad se fizički i duhovno odmaramo i osobito kad se otvorimo svom međusobnom bratskom susretanju jer bratstvo tješi, nudi prostore za unutarnju slobodu i sprječava nas da se pred izazovima službe osjećamo usamljeni.

II.

U nastavku svoga pisma papa se pita: Što Gospodin traži od kršćanskih vjernika i cijele Crkve u ovom našem vremenu, kamo nas vodi Duh koji nas je pomazao i poslao kao apostole Evanđelja? A u svom odgovoru na postavljeno pitanje veli: „Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti“ koju je jedan veliki teolog davno definirao kao „najveću opasnost za Crkvu – za nas, koji smo Crkva – najperfidniju kušnju“ i dodao: „Ako bi ta duhovna svjetovnost napala Crkvu te radila na tome da je iskvari, potkopavajući sami njezin temelj, bilo bi to beskrajno pogubnije od bilo koje obične moralne svjetovnosti” (Henri de Lubac, Razmišljanje o Crkvi).

A što bi bila kušnja duhovne svjetovnosti i zašto je tako pogubna ako se ostvari? Ona je opasna za Crkvu i kršćanske vjernike „jer je to način života koji duhovnost svodi na privid: Zavodi nas da budemo ‘trgovci duhom’, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta. To se događa kada dopustimo da nas opčine zavodljivosti prolaznog, prosječnost i navika, iskušenja moći i društvenog utjecaja. Te iznovice, taštinom i narcisoidnošću, doktrinarnom nepopustljivošću i liturgijskim esteticizmom, oblicima i načinima u kojima se svjetovnost ‘skriva iza privida pobožnosti pa i ljubavi prema Crkvi’, a zapravo se ‘sastoji u tome da se ne traži Gospodin nego ljudska slava i osobna dobrobit’“ (Evangelii gaudium, 93).

III.

Duhovna svjetovnost se skriva iza privida dobra izgleda i dojma bez pokrića u Svetomu, a motivaciju lukavo pronalazi također unutar „religioznih“ pobuda. Pa i kad ju se jednom prepozna i odagna, sposobna je ta napast prerušiti se i opet se vratiti na drukčiji način. Slično kao što nečisti duh iz Isusova govora, jednom istjeran, za sebe kaže: „Vratit ću se u kuću odakle iziđoh“ (Lk 11,24).

Duhovna svjetovnost može ući također u srce pastira Božjega stada. A kad se to dogodi, u takvu stanju, „možda i nesvjesno, dajemo povoda ljudima da vide kako smo superiorni, privilegirani, postavljeni iznad, pa stoga odvojeni od ostaloga svetog Božjega puka. (…) To pak „uzrokuje da izgubimo sjećanje na krštenje koje smo primili, ostavljajući u pozadini, negdje otraga, svoju pripadnost istom svetom narodu te nas (za)vodi da živimo i prakticiramo autoritet u različitim oblicima moći.“ To bi bilo ono stanje za koje, ako se pastiru dogodi, prorok Ezekijel kaže: „Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete“ (34,3).

S druge strane, istina je da pastir živi za svoje stado i, slikovito rečeno, zahvaljujući također potpori koju nudi mlijeko njegova stada. Odnosno, kako je za pastire pisao sveti Augustin, odličan duhovni predvodnik Božjega stada: „Neka uzimaju od mlijeka svojih ovaca, neka primaju ono što je potrebno za vlastite potrebe, ali neka ne zanemaruju slabost i nemoć ovaca. Neka ne traže nikakvu korist za sebe, da se ne bi činilo da propovijedaju Evanđelje radi vlastite potrebe i neimaštine; radije neka daju svjetlo istinite riječi za ljudsko prosvjetljenje” (Propovijed o pastirima).

IV.

I pastiri i svi drugi Kristovi vjernici, da bi opstali na pravom putu, trebaju se ugledati na Isusa, na njegovu darežljivost kojom je ponudio na križu svoj život za nas. To je trajan lijek protiv spomenutih kušnja. „Na taj način, gledajući Isusove rane, gledajući Njega ponižena, učimo kako smo pozvani ponuditi sami sebe, postati kruh koji se lomi za gladne, dijeliti put zajedno s umornima i potlačenima.“ Svećenički je duh učiniti se slugama naroda Božjega.

Unatoč slabostima i nedostacima svojih pojedinih udova, Crkva je uvijek „unatoč svim našim nejasnoćama […], poput Djevice, sakrament Isusa Krista. Nikakva naša nevjera ne može je spriječiti da bude ‘Božja Crkva’, ‘sluškinja Gospodnja’“ (Razmišljanje o Crkvi). U toj vjeri, koja hrani našu nadu, neka nas Gospodin blagoslovi kako bismo mogli stalno napredovati na putu svećeničkoga služenja radi obraćenja i posvećenja sebe i svih ostalih. I „molimo se Duhu jedni za druge, molimo ga da nam pomogne da ne upadnemo, ni u osobnom životu, ali ni u pastoralnom djelovanju, u tu religioznu pojavnost punu mnogočega, ali praznu od Boga, kako ne bismo bili samo službenici Svetoga, nego gorljivi navjestitelji Evanđelja.“