Draga braćo i sestre, dobar dan!

Zahvaljujem kardinalu Ladariji na njegovim ljubaznim riječima i izražavam zahvalnost svima vama za velikodušnost, stručnost i strast s kojom ste obavljali svoju službu u ovom desetom petogodištu djelovanja Međunarodne teološke komisije.

Zahvaljujući sredstvima koje danas imamo na raspolaganju, mogli ste započeti s vašim poslovima na daljinu, prevladavajući poteškoće koje još uvijek uzrokuje pandemija. Također se radujem što ste prihvatili prijedloge o tri teme koje treba produbiti: prva je neupitna i uvijek plodonosna aktualnost kristološke vjere koju je proglasio Prvi nicejski koncil, na 1700. obljetnicu njegovog održavanja (325.-2025.); druga je istraživanje nekih danas istaknutih antropoloških pitanja a koja su od presudnog značenja za hod ljudske obitelji u svjetlu božanskog plana spasenja; i treća tema je produbljivanje – danas sve hitnije i odlučnije – teologije stvaranja u trinitarnoj perspektivi, slušajući vapaj siromašnih i vapaj zemlje.

Radeći na ovim pitanjima, Međunarodna teološka komisija nastavlja svoju službu obnovljenom predanošću. Pozvani ste to izvršiti na tragu koji je zacrtao Drugi vatikanski koncil, koji – šezdeset godina nakon svoga početka – predstavlja siguran kompas za put Crkve, koja je „u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“ (Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 1).

Želim vam ukazati na tri smjernice u ovom povijesnom trenutku; u teškom trenutku, ali ipak, iz perspektive vjere, punom obećanja i nade koje proizlaze iz Pashe raspetoga i uskrsloga Gospodina.

Prva smjernica je stvaralačka vjernost Tradiciji. Riječ je o preuzimanju s vjerom i ljubavlju te o prihvaćanju sa strogošću i otvorenošću obveze vršenja službe teologije – u slušanju Riječi Božje, slušanju sensus fidei Božjeg naroda, Učiteljstva i karizmi, kao i u razlučivanju znakova vremena – za napredak Apostolske tradicije, uz pomoć Duha Svetoga, kako uči Dei Verbum (usp. br. 8). Benedikt XVI. opisuje Tradiciju kao „živu rijeku u kojoj su uvijek prisutni izvori” (Kateheza, 26. travnja 2006.); tako da ona „natapa različite zemlje, hrani različite zemljopisne predjele čineći da iz one zemlje i one kulture proklija ono najbolje. Na taj se način evanđelje nastavlja utjelovljivati ​​u svakom kutku svijeta, uvijek na novi način” (Apostolska konstitucija Veritatis gaudium, 4d).

Tradicija, izvor vjere, ili raste ili se gasi. Jer, reče jednom netko – mislim da je bio glazbenik – da je tradicija jamstvo budućnosti, a ne muzejski eksponat. To je ono što dopušta da Crkva raste odozdo prema gore, poput stabla, to je korijenje. Drugi je netko [Jaroslav Pelikan, 1923.– 2006., op. prev.] rekao da je tradicionalizam „mrtva vjera živih”, ako se zatvoriš. Tradicija nas – želim to naglasiti – pokreće u ovom smjeru: odozdo prema gore – vertikalno. Danas postoji velika opasnost da idemo u drugom smjeru, to je “natražnjaštvo” [indietrismo]. Ići unatrag. Govori se: „Uvijek je bilo tako”; bolje je ići unatrag, jer je sigurnije, a ne kretati se s tradicijom naprijed. Ova horizontalna dimenzija, vidjeli smo, pokrenula je neke pokrete, crkvene pokrete da bi ostali fiksirani za jedno vrijeme, za prošlost. To su natražnjaci [indietristi]. Mislim – da referiram se na povijest – na neke pokrete koji su nastali na kraju Prvoga vatikanskog koncila, pokušavajući biti vjerni tradiciji, a danas su se razvili dotle da žele zaređivati žene, i činiti druge stvari izvan ovog vertikalnog smjera, gdje raste, moralna svijest raste, svijest vjere raste, s onim lijepim pravilom sv. Vinka Lérinskog: „ut annis consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate” [„s godinama se učvršćuje, s vremenom širi i rastom postaje uzvišenije“ – prijevod iz Časoslova]. Ovo je pravilo rasta. Umjesto toga, natražnjaštvo te vodi da kažeš da je „uvijek bilo ovako, bolje je nastaviti ovako”, i ne dopušta ti da rasteš. O ovome, vi teolozi, malo razmislite kako pomoći.

Druga se smjernica odnosi na mogućnost da se djelotvorno i odlučno ostvari produbljivanje i inkulturacija evanđelja, da se razborito otvori doprinosu različitih disciplina zahvaljujući savjetovanju stručnjaka, uključujući i one nekatoličke, kako je predviđeno statutima Komisije (usp. br. 10). Riječ je o tome – izrazio sam tu želju u Apostolskoj konstituciji Veritatis gaudium – da se usvoji „načelo  interdisciplinarnosti: ne toliko u njegovom `slabom` obliku puke multidisciplinarnosti, kao pristupa koji unaprjeđuje bolje razumijevanje nekog predmeta proučavanja s više gledišta; koliko u njegovom `jakom` obliku transdisciplinarnosti, kao smještanje i dozrijevanje [fermentacija] svih spoznaja unutar prostora Svjetla i Života koje pruža Mudrost koja proizlazi iz Božje objave” (br. 4c).

Naposljetku, treća smjernica je ona kolegijalnosti. Ona dobiva posebnu važnost i može dati naročit doprinos u kontekstu sinodalnog procesa, u koji je uključen cijeli Božji narod. To naglašava i dokument koji je u vezi s tim sastavljen u prethodnom petogodišnjem razdoblju na temu Sinodalnost u životu i misiji Crkve: „Kao i kod svakog drugog kršćanskog poziva, i služba teologa, osim što je osobna, zajednička je i kolegijalna. Crkvena sinodalnost stoga obvezuje teologe da se bave teologijom na sinodalan način, promičući među sobom sposobnost slušanja, dijaloga, razlučivanja i integriranja mnogovrsnih i raznolikih instancija i doprinosa” (br. 75).

Teolozi moraju ići dalje, tražiti da idu dalje. Ma želim da se razlikuje teolog od katehete: kateheta mora dati istinit nauk, siguran nauk; ne bilo kakve novitete od kojih su neki i dobri, nego ono što je čvrsto. Kateheta prenosi siguran nauk. Teolog pak riskira ići dalje, a učiteljstvo će ga zaustaviti. Ali poziv teologa je uvijek da riskira i da ide dalje, jer istražuje, jer nastoji teologiju bolje objasniti. Ali nikada ne treba poučavati djecu i ljude s novim naukama koje nisu sigurne. Ova distinkcija nije moja, ona pripada sv. Ignaciju Loyolskom, koji je, vjerujem, to bolje razumio od mene!

Želim vam, stoga, u tom duhu uzajamnog slušanja, dijaloga i zajedničkog razlučivanja, u otvorenosti glasu Duha Svetoga vedar i plodonosan rad. Teme koje su povjerene vašoj pažnji i stručnosti od velike su važnosti u ovoj novoj etapi naviještanja evanđelja kojim nas Gospodin poziva da živimo kao Crkva u službi univerzalnog bratstva u Kristu. Te nas teme, doista, pozivaju da u potpunosti zauzmemo pogled učenika koji, s uvijek novim čuđenjem, prepoznaje da Krist, „u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv“ (Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22). Time nas „ujedno poučava  da je nova zapovijed ljubavi i osnovni zakon ljudskog savršenstva, pa prema tome i preobrazbe svijeta“ (ibid., 38). I upotrijebio sam riječ „čuđenje“. Mislim da je važna, možda ne toliko za istraživače, ali svakako za profesore teologije: pitajući se provociraju li predavanja teologije čuđenje u onih koji ih prate. Dobar je ovo kriterij koji može pomoći.

Draga braćo i sestre, zahvaljujem vam na vašoj dragocjenoj službi, uistinu dragocjenoj. Srdačno blagoslivljam svakog od vas kao i vaše suradnike. Molim vas, molite za mene.

Vjerujem da bi možda bilo važno povećati broj žena, ne zato što su u modi, već zato što misle drukčije od muškaraca i čine teologiju nešto dubljom, a također „ukusnijom“. Hvala.

Izvor: Vatican.va // Prijevod: Predrag Mijić