Uz rodbinu i prijatelje na misi je sudjelovala zlatomisnikova majka Ruža, koja je toga dana slavila i svoj 102. rođendan, a koja je sa suprugom Markom, preminulom u 104. godini života rodila sedmero djece, a oni joj podarili 17 unuka i 15 praunuka.

Uz ministrante posluživali su sjemeništarci: Loris Pilav, Šimun-Benedikt Kopričanec i Anđelo Golomeić.

Fra Antu je Gospodin obdario lijepim darovima uma i srca

Ocrtavajući život i djelo zlatomisnika u prigodnoj homiliji fra Venancije Mihaljević, koji je također na službi u brodskom franjevačkom samostanu, između ostalog je naglasio kako je fra Antu Gospodin obdario lijepim darovima uma i srca osobito biti ‘čovjek čovjeku’ što su njegova braća franjevci, a i narod u njemu prepoznavali i poštovali.

„Nije ti bio težak nikakav posao. Davao si se potpuno u svakoj povjerenoj službi kroz 50 godina tvoga svećeništva. Voliš čovjeka, voliš svoju zajednicu, voliš svoje zvanje, voliš biti Kristov svećenik, i biti na službu proslavitelja Boga! Takav život i takav rad prepoznali su i oni koju su te prepoznali po tim ljudskim veličinama pa si onda dobi više javnih priznanja i spomen medalja: kao zatvorenik srpskih logora od samoga predsjednika RH Franje Tuđmana, potom od Đakovačko-osječke nadbiskupije, od Vukovarsko-srijemske županije, grada Vukovara, općine Cernik i nekoliko udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Na svojoj  spomen sličici izrekao si Gospodinu svoju molitvu i želju – ‘Uzdrži me Gospodine u ljubavi svojoj!’  kao i riječi blagoslova sv. Franje – ‘Hvaljen budi Gospodine moj!’ Taj blagoslov neka bude nad tobom, a od svih nas molitva i čestitka“, rekao je uz ostalo o zlatomisniku fra Venancije.
Uz prigodna dar krunice od zlata u ime je obitelji zlatomisniku čestitala na kraju mise njegova rođena sestra Blaženka – redovnica Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu. Oživjela je ona neka od bratovih svjedočenja napose za vrijeme njegove službe u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata kada je bio zarobljen i u logoru, njegove predanosti Gospodinu i njegovoj Majci kojoj se utjecao još od malih nogu. Čestitajući majci Ruži 102. rođendan sin joj je predao svečanu svijeću, a praunuka cvijeće.

Čestitke zlatomisniku uputio je i domaći gvardijan fra Klaudio Milohanović.
S puno emocija zahvalio je na kraju mise zlatomisnik Gospodinu na tom velikom daru svećeništva, svojim roditeljima za dar života, svojoj obitelji i braći u provinciji Sv. Ćirila i Metoda.

U znak povezanosti s patničkim gradom Vukovarom i fra Antinom žrtvom te stradanjima u Plehanskom kraju i Bosanskoj Posavini slavljenicima su u druženju poslije mise uz prigodan dar čestitali i plehanski gvardijan fra Anto Tomas, i Plehančanin Mijat Stanić.

Životopis zlatomisnika

Otac Perković rođen je u Slobodnici 7. prosinca 1944. godine kao treće od sedmero djece od otca Marka i majke Ruže rođene Zelić. Kršten je 8. prosinca 1944. u Župi sv. Marka evanđelista u Slobodnici. Nakon završene osnovne škole koju je pohađao u Slavonskom Brodu odlazi u franjevačko sjemenište u Zagreb gdje je 1962. obukao franjevački habit. Sljedeće godine položio je prve zavjete, a 1969.  svečane zavjete. U međuvremenu odslužuje  vojni rok, dvije godine gimnazije u Zagrebu, dvije godine filozofije na Trsatu te studij teologije u Zagrebu. Za svećenika franjevca Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda zaredio ga je 29. lipnja 1971. u zagrebačkoj prvostolnici biskup Franjo Kuharić.

Prvu službu župnog i samostanskog vikara od 1972. do 1975. služio je u Franjevačkom samostanu i Župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru. Od 1975. do 1990. obnašao je službe vikara, župnika i gvardijana u Našicama, a u međuvremenu bio je župnik i gvardijan u Kloštru Ivaniću (1981. – 1984.).

Provincijska uprava imenovala ga je 1990. godine upraviteljem Župe sv. Josipa Radnika u vukovarskom Borovu naselju (Vukovar 2) i ondje ga je zatekao Domovinski rat. Za vrijeme srpske agresije na Vukovar duhovno i pastoralno se brinuo o civilima, ranjenicima i hrvatskim braniteljima, kojima je bio velika utjeha i pomoć u teškim danima rata.

U studenom 1991., s ostalom braćom franjevcima iz samostana u Vukovaru, zarobljen je i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu. Nakon tri tjedna zatočeništva razmijenjen je 10. prosinca 1991. na zagrebačkoj zračnoj luci Pleso. Poslije oslobađanja iz zatočeništva godinu je dana pastoralno djelovao u Virovitici (1991. – 1992.) kao vjeroučitelj u srednjim školama, a potom je premješten u župu Uzvišenja Svetog Križa Zagreb – Siget i Trnsko da s fra Branimirom Kosecom pastoralno, duhovno i karitativno brine o vukovarskim prognanicima do povratka u Vukovar. U jesen 1997. s vukovarskim je povratnicima smješten u privremeni smještaj u „Samački hotel“ u Borovu naselju, gdje je putem Radio Vukovara vršio bitan medijski pastoral. U kolovozu 2008. premješten je u Cernik na službu gvardijana i župnika (2008-2014). Od 2014. do 2017. vrši službu vikara i ekonoma u Našicama te službu gvardijana u franjevačkom samostanu u Osijeku. U tri je navrata (1990-1999) u provincijskoj upravi bio definitor Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Vodio je proces povratka prognanih članova župne zajednice sv. Josipa Radnika u Borovu Naselju. Obnovio je pastoralni i duhovni život vjernika župne zajednice te je obnovio sakralne objekte – crkvu sv. Josipa, novu crkvu sv. Ane u filijali Lipovača i novu crkvu na mjestu srušene crkve Gospe Fatimske. Osim revitalizacije žive zajednice vjernika i ponovne organizacije Župe sv. Josipa Radnika te materijalne obnove, o. Perković je karitativno pomagao svim povratnicima, u čemu su mu značajno pomagali i volonteri.

U vrijeme ekshumacija i identifikacije ubijenih civila, ranjenika i branitelja Vukovara, vodio je brojne sahrane te je svima bio duhovna snaga, velika pomoć i potpora u pronalasku nestalih branitelja i civila srpske agresije na Vukovar. Na temelju svoga vlastitog iskustva svjedoka i žive memorije, kao i na temelju marijanske i franjevačke duhovnosti, naviještao je, svjedočio i gradio mir, pravednost, istinu i praštanje utemeljujući ih na vlastitomu oslobađajućem, soteriološkom iskustvu Kristove patnje, križa, uskrsnuća i novoga života.

Koautor je dvaju djela; vukovarske kronike i jedne monografije Župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju.

Zajedno s braćom franjevcima suradnik je i u Kronici ratnih zbivanja i zapise iz logora „Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu“ . Sudionik je i više simpozija na temu vukovarskog stradanja.
Napisao je Promišljanje Križnoga puta prigodom otvaranja Kalvarije u Cerniku. Surađivao je u znanstvenim Zbornicima Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba (2000.; 2010.; 2012.).