Pokopana sestra Služavka Malog Isusa M. Gašparina (Tada) Crnčević

Poštivanjem epidemioloških mjera sestre iz samostana u Dubrovniku i pristigle sestre iz drugih zajednica  u zajedništvu s provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan i vrhovnom savjetnicom s. M. Vedranom Krstičević došle su na ispraćaj s. M. Gašparine.

Njezina rodbina i prijatelji došli su ispratiti s. M. Gašparinu na vječni počinak molitvom, poštovanjem i zahvalnom ljubavlju. Svetu misu u crkvi sv. Petra na Boninovu predvodio je njezin nećak, sin pok. brata Ivana, fra Ante Crnčević. Izabrao je misna čitanja od blagdana Svih svetih i napisao molitvu vjernika. U koncelebraciji su bila petorica svećenika.

U uvodu u misno slavlje fra Ante je naveo da ovim misnim slavljem “izričemo svoju ljudsku zahvalnost Bogu za dar jednoga života, sasvim jednostavnoga, a tako bogatoga u služenju drugima”.

“Sestra Gašparina živjela je svoje redovničko predanje u raznim oblicima služenja, u zajednicama koje u luk povezuju gotovo sve hrvatske krajeve.”

U homiliji je fra Ante istaknuo: “Mnogi koji su poznavali s. Gašparinu bez dvojbe su ovih dana kao znak i milost prepoznali činjenicu da je u svome trpljenju preminula baš na svetkovinu Svih svetih. I u ovoj običnosti ljudske smrti Bog kao da je htio poručiti da strpljivost, skromnost, jednostavnost i ljubav grade put blaženstva, put do Boga i do njegove vječnosti. Zato smo danas navijestili onaj isti evanđeoski odlomak koji naviještamo u toj svetkovini. Ovaj sprovod svetkovina je Božje ljubavi i Božje nagrade svima koji se u njega pouzdaju.”

“Doista, živjela je jednostavno, Bogu zahvaljujući i nesebično se darujući, vođena pouzdanjem u Onoga koji je izvor svakoga dobroga dara. …Možemo reći da je s. Gašparina životno spoznala, a svojom skromnošću, jednostavnošću i nesebičnošću u služenju radosno svjedočila da je poklonstvo Isusu vrjednije od svega, živeći Isusovu riječ: ´Tražite najprije Božje Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.´…Čudesni su Božji putovi. Bog svoju slavu očituje u istinitosti življenja evanđelja, neovisno koju službe vršili i koje nam zadaće bile povjerene. Za sestru Gašparinu mnogi će reći da je uzorno živjela i da joj vršenje sasvim običnih poslova u domaćinstvu, nije bilo zaprjekom za životnu radost”.

“Služenje u franjevačkim samostanima u Cerniku i Samoboru, a osobito u Mandaljeni, u samostanu i zavodu za osobe s posebnim potrebama (Josipovac), bilo je put njezinoga  rasta i zrenja u vjeri i redovničkome posvećenju, ne posustajući sve dok su joj životne snage to dopuštale. A kad su popustile snage služenja drugima, svoju je bolest, praćenu velikim trpljenjem, spremno prepoznala kao novi oblik strpljivoga služenja, podnoseći patnje za one do kojih nije mogla doprijeti na drugi način, živeći mudrost riječi sv. Pavla: ´Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist a umrijeti dobitak.´(Fil 1, 20-21). Pouzdani u Gospodina, danas smo zahvalni za svu jednostavnost dobra očitovanoga u jednome duboko življenome životu”, zaključi oje fra Ante.

Na kraju svete mise u ime sestara splitske Provincije od s. M. Gašparine se oprostila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan. Sprovodne obrede predvodio je fra Miljenko Vrabec upravitelj Svetišta Gospe od Milosrđa. Nakon sprovoda rodbina i prijatelji došli su u samostan Svete Obitelji u Gospinu Polju, gdje su uz zajedničko druženje i okrepu pokazali zahvalnost i odanost prema s. M. Gašparini.

Sestra M. Gašparina (Tada) Crnčević, služavka Malog Isusa
(Vidonje, 15. studenoga 1926. – Dubrovnik, 1. studenoga 2021.)

Sestra M. Gašparina (Tada) Crnčević rođena je 15. studenoga 1926. u Vidonjama, u uzornoj obitelji Vide i Mare rođene Vidović. Iz obitelji u kojoj je rođena majka potječu svećenici nadbiskup mons. Martin Vidović i prof. don Marinko Vidović, te nekoliko časnih sestara Služavki Malog Isusa. Posebna radost joj je bila kad je sin brata Ivana postao svećenik franjevac fra Ante. Uvijek je izuzetno cijenila svećenike i za njih se molila.

Kao djevojka 15. listopada 1951. godine dolazi u Biskupsko sjemenište u Splitu, gdje radi sa sestrama Služavkama Malog Isusa, koje su vodile domaćinstvo. Gledajući njihov život i sama je osjetila u duši poziv da se posveti Gospodinu u redovničkom pozivu. Primljena je u redovničku kandidaturu. Od 15. lipnja 1952. kao redovnička pripravnica živi u samostanu u Samoboru, gdje je započela novicijat na Bogojavljenje 6. siječnja 1953. godine. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1954., a doživotne 15. kolovoza 1960. u kući matici u Maksimiru u Zagrebu. Nakon položenih privremenih zavjeta godinu dana radi u Mrkpolju izrađujući džempere u kućnoj radionici. Od 1955. do 1956. u kući matici u Maksimiru u Zagrebu radi u samostanskom vrtu i štali. U franjevačkom samostan Provincije Sv. Ćirila i Metoda u Cerniku četiri godine obavlja domaćinske poslove u gospodarstvu.

Godine 1960. dolazi u franjevački samostan u Samoboru u kojem šesnaest godina požrtvovno vrši domaćinske poslove u štali, obrađuje vrtao i uzgaja povrće. Marnim i žuljavim rukama, s ljubavlju i molitvom u srcu, doprinosi za velike potrebe samostana. Uz posao u gospodarstvu rado pomaže u kuhinji. Naime u sklopu franjevačkog samostana bilo je sjemenište i gimnazija od 1964. do 1978. godine, te kasnije postulatura Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda. U pojedinim godinama u ovom samostanu bilo je od 80 do 120 đaka s ocima franjevcima, koje je iskreno poštivala. Sestre su vodile domaćinske poslove, s puno ljubavi i truda. Sestra Gašparina u tome prednjači snažnim duhom molitve i radinosti. Ostavila je kod otaca franjevaca i njihovih odgajanika svijetli i duboki trag dobre evanđeoske duše kroz molitvu i požrtvovno služenje, istaknula je u oproštajnoj riječi provincijalka s. M. Terezija Pervan. Nakon što su sestre splitske Provincije 1976. godine prestale s radom u franjevačkom sjemeništu u Samoboru, s. M. Gašparina kratko djeluje u samostanu sv. Ane u Splitu, a zatim dvije godine u samostanu u Metkoviću obavljala kućne poslove i povremeno odlazi na pomoć bolesnoj majci u rodnim Vidonjama. Godinu dana u Dobroti u Boki kotorskoj njeguje stranice smještene u ovom samostanu.

Od 17. svibnja 1979. do 2. listopada 1990. godine u zavodu ˝Josipovac˝ u Mandaljeni pomaže u njezi osoba s invaliditetom smještenim u ovom zavodu, te radi u vrtu i u drugim domaćinskim poslovima prema potrebi zajednice. Za vrijeme Domovinskog rata, za ratne agresije nad Konavlima i Dubrovnikom, od 2. listopada 1991. do 18. siječnja 1993., s ostalim sestrama iz samostana u Mandaljeni i štićenicima iz zavoda, živi i radi u samostanu u Dubrovniku, a nakon oslobođenja Mandaljene, od 19. siječnja 1993. do 6. listopada 2019. godine ponovno požrtvovno djeluje u samostanu u Mandaljeni. Četrdeset godina redovničkog života s. M. Gašparina utkala je u život zavoda ˝Josipovac˝ u Mandaljeni. Pomagala je u njezi štićenika, marno obrađivala vrtao, kad je trebalo pomagala u kuhinji i sestri u župi, imala duboko poštovanje prema župnicima i svećenicima.

Bila je spremna pričuvati djecu roditelja dok su bili na državnom poslu, a nije im imao tko pričuvati djecu. Ljude iz župe, i one koji su navraćali štićenicima u zavodu, susretala je s evanđeoskom blizinom i radosno ih primala u samostan. Bila je brižna i gostoljubiva prema svima. U poniznosti, tiho i nenametljivo, životom i mudrom riječju, govorila je o Bogu i druge upućivala na dobro i plemenito. Ljudi su osjećali njezinu dobrotu i evanđeosku jednostavnost, dušu ispunjenu Bogom. Prepoznavali su u njoj produhovljeni mir, tihi osmjeh, sjaj neba u njezinim očima. Preporučivali su svoje potrebe u njezine molitve, što je ona s ljubavlju i u skrovitosti srca i duše činila. Mnogi se iz Mandaljene ovih dana na svojim stranicama na Internetu opraštaju od nje, i potvrđuju da će je se sjećati kao sestre s osmijehom, koja je bila  tiha, mirna, vrijedna i iznimno dobra.

Kad su sestre početkom listopada 2019. godine prestale s djelovanjem u zavodu ˝Josipovac˝ premještena je u samostan u Dubrovniku. Zadnju godinu dana bila je teško bolesna. Dobila je gangrenu noge, koja ju je prikovala uz bolesnički krevet. Bila je ovisna o njezi sestara, koje su joj s ljubavlju pružale svu potrebnu pomoć. Bila je strpljiva u teškim bolima i predana u ruke Božje. S upaljenom svjetiljkom vjere, ljubavi i nade, radosno je dočekala Gospodina na blagdan Svih svetih i s njim prešla u vječni život, prema kojem je čvrstim koracima vjere usmjerila sav svoj život.

Voljela je svoje redovničko zvanje i nastojala je živjeti po Božju. Živjela je kreposnim životom. Bila je bila žena molitve i reda. Molitva i rad, ljubav prema Bogu i bližnjemu, prožimali su sav njezin život i djelovanje. Molitva i povjerenje u Boga bili su stup i središte njezina života. Kao svijetla zvijezda pokazivala je put k Isusu, i njegovu svjetlost zračila svima oko sebe. Svjesno je živjela kršćanski i redovnički poziv na svetost, uvjerena da za biti svet nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. ˝Zadnji susret sa s. Gašparinom u samostanu u Dubrovniku prije mjesec dana ostavio je u meni duboki trag i ohrabrenje. Na ulazu u sobu sestra mi je darivala osmijeh, koji je govorio više od riječi. Sestra koja je puno trpjela, pročišćena patnjom, već je bila spremna za Nebo, za Onoga kome je svoj život darovala. Razgovarale smo o radostima neba, o raju u koji će odmah ići nakon odlaska s ovoga svijeta. Bila je ozarena, Bogom ispunjena, ne pokazujući i ne govoreći o boli i patnji koju je nosila u svome tijelu. Na odlasku mi je ponovno darivala osmijeh i rekla: ´Hala Vam lijepa. Ostat ćete mi u srcu i molitvama. Pozdravite sve sestre.´ Draga s. Gašparina, hvala Vam na svjedočanstvu ljubavi.˝, posvjedočila je u oproštajnoj riječi provincijska glavarica s. M. Terezija.

Sestra M. Gašparina je ostavila primjer uzornog redovničkog života, kroz služenje u malenosti i skrovitosti svakodnevnog života, u velikodušnosti ljubavi prema sestrama i svima koje je susretala u svom životu, u svjedočenju vjere i vjernosti Kristu, kroz strpljivo podnošenje patnje. Bila je molitvena potpora za život Crkve, Družbe, Provincije i braće ljudi. Gospodin joj bio vječna nagrada. Radovala se u društvu svih svetih. Počivala u miru Božjem!