Biskup je u propovijedi citirao izvješće evanđelista Luke te navodi okolnosti, politički i socijalni kontekst onoga vremena, imena osoba i mjesta, s jasnom porukom da Bog dolazi u vremenu i situaciji u kojoj živimo, bez obzira kakvo je to vrijeme. Pozvao je prisutne da Boga tražimo gdje jesmo, gdje živimo i radimo te nastavio: „Obraćenje se događa u nama, u našoj nutrini, a ne negdje drugdje. Na to kasnije upozorava i sam Isus kada govori o nekim lažnim prorocima ili o nekim osobama koje se bave senzacijama i drugima govore gdje trebaju poći da bi susreli Boga, da bi vidjeli Mesiju. Isus veli:  Ako vam tada tko rekne: ‘Gle, evo Krista!’ ili: ‘Eno ga!’ – ne povjerujte!… Reknu li vam dakle: ‘Evo, u pustinji je!’, ne izlazite; ‘Evo ga u ložnicama!’, ne vjerujte. (Mt 24,23.26.) U današnjem evanđelju čuli smo vrlo realan opis Isusovog dolaska bez mitologije, bez dotjerivanja i uljepšavanja. Javnost onog vremena o tome ništa ne zna. Ne organizira se nikakav doček ili tiskovna konferencije.  Događa se sve u noći i još k tome u jednoj špilji gdje stoka nalazi zaklon od hladnoće. U fizičkoj blizini samo su pastiri koji borave pod vedrim nebom jer bdiju nad svojim stadima. Ni oni, iako blizu, ništa ne primjećuju niti što posebno slute sve dok im to samo Nebo nije objavilo.“

Biskup je naveo da se slava Božja spušta na to mjesto i u tom momentu ljudske povijesti. Nebo ljudima otkriva dio Božje tajne o djetetu tek rođenom te se biskup zapitao: „Zašto Bog dolazi ljudima tako tiho i diskretno? Zašto se ograničio na tako mali broj svjedoka tog događaja i zašto je izabrao za svjedoke siromašne pastire koji u društvu nemaju nikakav ugled, nikakva prava, jer su zapravo najamnici koji jedva preživljavaju? Zašto je Bog za rođenje svoga Sina izabrao ovakav, po ljudsku, posve neprimjeren put?“, rekao je biskup te nastavio:

Bog se nikada ne nameće ljudima, on se samo daruje. Bog nikoga ne privlači sebi silom, nekim čudesnim djelovanjem, nego ljubavlju. Isus će radije ostati sam nego se silom nekome nametnuti. Zato će i za svoga djelovanja imati mali broj učenika, a i umrijet će kao što je rođen: s malim brojem prijatelja. Znamo da ih je, u jednom trenutku kada su se i dvanaestorica učenika počeli kolebati, otići ili ostati uz njega, Isus upitao: Da možda i vi ne kanite otići? (Iv 6,67). Ne želi nikoga zadržati silom, strahom ili lažnim obećanjima. On privlači ljude ljubavlju, dobrotom, pozornošću, uvijek respektirajući slobodu koju je čovjeku dao.

Bog, kad nam dolazi, redovito to čini diskretno, noću, kada se bolje vidi svijetlo. Ovo se ponajprije podrazumijeva u duhovnom smislu. I Božić potvrđuje ovu istinu. I starozavjetni proroci tako navješćuju. Čuli smo proroka Izaiju koji sedam i pol stoljeća unaprijed proglašava ovaj događaj riječima: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.(9,1). Ovaj navještaj u kojem se govori o zemlji tmine, o mrklom kraju, može se različito razumjeti, ali treba ga, prije svega, promatrati u odnosu na vrijeme u kojem mi živimo. Zar se i nama danas nekada ne učini da sve više prevladava tama u svijetu u kojem živimo? Dovoljno je otvoriti novine i druga sredstva priopćavanja čiji su sadržaji prepuni vijesti i informacija koje obeshrabruju. Ratovi ne prestaju, novi sukobi u svijetu se stalno otvaraju. Milijuni ljudi napuštaju svoje domove i odlaze u neizvjesnost, a još je veći broj onih koji umiru od gladi. Tu je još bezbroj nepravdi i nasilja do ekonomske i moralne kolonizacije siromašnih. Problem nataliteta i emigracija dovodi do izumiranja nekih naroda. Razvodi brakova i nestabilnosti obitelji stvaraju teško ozračje za odgoj budućih naraštaja. I sama priroda postala je toliko kontaminirana da ozbiljno ugrožava čovjekov život na zemlji. A čovjek je, povrh svega, izumio da samo stiskom jednog dugmeta može uništiti cijelo čovječanstvo. Tame u svijetu danas ima i previše. K tome, mrkli kraj može biti i samo naše srce, naša nutrina. Štoviše, ljudsko srce proizvodi najveću tamu i uvijek je krivo i odgovorno za tamu. Čovječanstvu ne prijeti priroda, još manje životinje ili elementarne nepogode koliko god nekada bile dramatične kao što su potresi, požari i poplave.“

Biskup Križić obrazlažući da je čovjek najveća prijetnja samom sebi i svemu oko sebe, osvrnuo se na tamu ljudskog uma i srca koja može uništiti Zemlju iako odlomak Svetog pisma koji govori o tminama istovremeno i ohrabruje. Govori nam kako je Bog sâm odlučio ući u ljudsku tamu, u mrkli kraj i tu donijeti svoje svijetlo. Bog u Isusu ulazi u naš svijet onakav kakav je, sa svim svojim tamama, i nudi mu svijetlo. Prorok Šimun Isusa kod prikazanja u hramu, naziva: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga. (Lk 2, 32 ). Bog ne želi da čovjek ostane u tami nego mu nudi svijetlo, i to ono svijetlo koje tama ne može obuzeti. To svijetlo doživjeli su pastiri kad ih je kod Isusovog rođenja obasjao sjaj Gospodnji. Ono ih je potaknulo na poklon novorođenom Djetetu, i na otkriće otajstva Božje ljubavi koja se u tom Djetetu očituje kao spasiteljica ljudi. Svijetlo tog Djeteta ima moć promijeniti ljudski život, raspršiti ne samo kozmičku tamu, nego i onu puno opasniju: tamu čovjekove nutrine.

Bog, za objavu tog otajstva izabire najprije one neznatne, neugledne, siromašne, osobe koje su najmanje iskusile ljubav drugih. On se, zapravo, s njima poistovjetio, želi podijeliti njihovu sudbinu i objaviti im da imaju posebno mjesto u Božjem srcu. Sin Božji rađa se kao siromašno dijete, u pukoj bijedi, u uvjetima nedostojnim čovjeka. Čovjeku današnjice ova Božja tajna je sve neshvatljivija i neprihvatljivija. Međutim, mi znamo da Bog izvodi nevjerojatna djela koja često nadilaze ljudska poimanja. Dijete koje se rađa u ovakvim uvjetima predodređeno je mijenjati ljudsku povijest. Povijest se od tada računa na povijest prije rođenja ovog Djeteta i poslije njegovog rođenja, ili na vrijeme prije Krista i vrijeme poslije Krista. Povijest je, po rođenju ovog Djeteta, započela novi smjer, iako narod toga vremena nije ništa primjećivao.

Anđeo pastirima javlja Radosnu vijest riječima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.”(Lk 2, 10-13). Kakav to znak daje Bog ovim pastirima? Ljudski gledano to bi bio više znak da će vidjeti dijete koje je beznačajno, da će vidjeti dijete s kojim će se povećati broj siromaha, dijete koje će se jednom njima pridružiti u čuvanja tuđih stada i bdijenju u hladnim noćima. Pastiri ljudskim očima nisu vidjeli ništa posebno, ali promatrajući prosvijetljena srca ovaj znak Djeteta, otkrili su mnoge tajne do kojih svojim razumom nikada ne bi došli.

Propovjednik je na kraju podcrtao poruku svima nama: „ samo molitvom i meditacijom pred ovim otajstvom Isusovog rođenja možemo otkriti silna Božja djela, njegovu prisutnost i njegov pohod svome narodu, a danas ljudima našega vremena. Bog nam dolazi u liku djeteta da ga se nitko ne boji, da mu svatko može pristupiti, da ga svatko može voljeti. Bog nam dolazi u dječjoj nemoći da svatko ostane slobodan prihvatiti ga ili ne prihvatiti, jer se ne želi služiti bilo kakvim oblikom moći i sile. On privlači ljubavlju i nikako drukčije. Respektira maksimalno slobodu svakoga, zato uvijek kada zove dodaje: „Ako hoćeš“. Isus je došao objaviti Božju ljubav čovjeku, obdariti čovjeka, a nikako osiromašiti. Ali ostavlja svakoga slobodnog u njegovom izboru. Zato na Božić posebno odzvanja evanđeoska poruka: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne propadne ni jedan koji u nj vjeruje nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16). Nitko nije isključen iz te ljubavi. Ona je ponuđena svima. Molimo da tu istinu na Božić osjete svi koji trpe, koji su razočarani, odbačeni, svi koji su izgubili smisao života. Božić svakoga po proroku poziva: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao i ti si moj … dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Ne boj se, jer ja sam s tobom“ (Iz 43, 1.4.5). Ovo je, braćo i sestre, poruka i istina Božića. Amen.“

Na misi je pjevao katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića, a pridružili su se i vjernici koji su ispunili katedralu. Župnik preč. Vazgeč zahvalio je na kraju biskupima i ostalima te pozvao na čestitanje u župnu dvoranu. Misno slavlje iz katedrale je u izravnom prijenosu emitirala Hrvatska radiotelevizija.