Biskup Križić na početku propovijedi kazao je kako je svetkovina Tijelova uvedena za cijelu Crkvu u 14. stoljeću iako se i prije slavila u pojedinim mjesnim crkvama i to vrlo svečano s procesijama u kojima se nosio Presveti Sakrament čime je Crkva htjela kršćanskom puku svratiti pozornost na veličinu i značenje ovog Isusovog dara u životu svakoga pojedinog vjernika. Euharistija je nažalost, za velik dio kršćana postala nešto uobičajeno, čemu mnogi pristupaju snagom navike, bez dovoljne svijesti što je to čemu pristupaju i što je to što primaju. Dodao je zanimljivo svjedočanstvo jednog kršćanina koji je rekao: „Ja vjerujem da je u ovoj hostiji živi Isus, ali čini mi se koliko u to vjerujem jednako toliko i ne vjerujem. Jer kada bih stvarno čvrsto vjerovao kleknuo bih pred Presveto i ne bih se više dizao.“

Propovjednik je dalje naglasio „kako se ovo pitanje nameće se i svakome od nas: ‚Koliko uistinu vjerujem da je u pričesti kojoj pristupam zaista živi Isus? Koliko tome svjesno pristupam? S kakvim osjećajem poklonstva primam Isusa u svoje srce?‘

Dok slušamo svjedočanstva svetih kakva su sve izvanredna iskustva imali u svom životu primanjem Presvetog sakramenta, nameće se svakom od nas pitanje: kakva su moja iskustva? Koliko mi je euharistija nedostajala u vrijeme pandemije kada nije bilo moguće sudjelovati u slavljenju Euharistije? Prvi kršćani, koji su živjeli u teškim i, za sam život, opasnim vremenima, izjavljivali su: ‚Mi ne možemo živjeti bez euharistije.‘ U tom vremenu progonstva imali su izvanredno iskustvo snage koja im je dolazila iz euharistije.“

Biskup se potom, osvrnuo na poruke današnjih svetopisamskih tekstova. „U prvom čitanju govori se kako je Bog svoj narod pratio u hodu kroz pustinju, hranio i pojio, čuvao od različitih prijetnji i pošasti. Bog je bio s narodom iako ga narod nije vidio, ali ga je mogao doživjeti po njegovim dobročinstvima koja je primao. I prva poruka je da ne zaborave što je Bog sve za njih učinio. Bog im to stavlja na srce govoreći: ‚Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin Bog tvoj vodio kroz pustinju.‘ Drugim riječima, to je poruka svima nama: Sjećajte se svega što je Bog učinio za vas i vaše obitelji u prošlosti. Razmislite: mnoge stvari mogle su ići posve drukčije, odnosno, puno gore nego što su išle; mogli ste, možda, danas i ne biti među živima da vas Božja providnost nije štitila i sačuvala!“

Propovjednik je istaknuo zaborav kao jednu tešku manu čovjeka te nastavio kako „čovjek lako zaboravi Božja dobročinstva koja je od Boga primio na različite načine, najčešće po drugim osobama koje je Bog potaknuo da mu pomognu. Nezahvalnost je jedan od težih grijeha koji nam se događaju. Kad je Isus izliječio deset gubavaca, zahvaliti se vratio samo jedan. Deset posto! Isus je zbog toga bio žalostan. Nije nikome od njih oduzeo ozdravljenje, ali je vidio kako je lakše ozdraviti svaki dio ljudskog tijela nego ozdraviti srce. Bez ozdravljenog srca čovjeku će uvijek manjkati dvije bitne životne vrijednosti: zahvalnost i kajanje. Ili one dvije velike riječi: hvala i oprosti.“

„U istom odlomku slušali smo kako je Bog čovjeka, da bi se razotkrilo koliko do Njega drži, stavljao na kušnju, dopustio mu neku patnju. To se događa i u našem životu. Ako nam sve ide dobro, zaboravimo da je to Božji dar, nego to pripišemo našim sposobnostima, sreći ili naklonosti nekih zvijezda. Toliko puta čujemo ljude gdje vele: ‚Nije mi ovo palo s neba, nego su to moje ruke učinile.‘ Čovjek vjernik tako ne bi smio govoriti. Bog traži našu suradnju. Ljudske ruke bez Božje pomoći su siromašne ruke. Nesreće lako odnesu sve što su ljudske ruke cijeli život stvarale.“

„Deset sekundi potresa u Zagrebu uništilo je sve što su mnogi godinama gradili. Takvo se nešto može dogoditi svuda. Bog dopusti i određene životne patnje da čovjek spozna što može svojim snagama. Vidjeli smo toliku paniku za vrijeme koronavirusa. Jedna nepoznata ugroza pokazala je svu nemoć čovjeka. Zato nam Bog poručuje u današnjem biblijskom odlomku: ‚Nemoj zaboraviti Gospodina Boga svoga.‘ Bog nas to moli zbog nas, a ne zbog sebe. Zaboravljajući Boga, Bog ne gubi ništa, ali gubi čovjek.“

„Pavao prisjeća kršćane o značenju euharistije i o njezinoj ulozi u životu prve kršćanske zajednice. Pavao napominje da svi blaguju od jednog kruha, svi primaju isto Isusovo tijelo te bi zbog toga svi trebali imati iste Isusove osjećaje za Boga i čovjeka. Blagovanje Isusovog tijela trebalo bi u svima pobuđivati Isusove osjećaje zajedništva, brige i zauzetosti za druge. Ako Isusovo tijelo to ne proizvodi u srcima kršćana, po Pavlu je to nedostojno blagovanje tijela Isusova. To onda znači da se euharistiji pristupa rutinski, iz navike, ali takav pristup onemogućuje euharistiji da oblikuje naše srce i naše osjećaje. U evanđeoskom odlomku Isus govori o svome tijelu i krvi kao hrani besmrtnosti. Oni koji su ga slušali nisu ništa razumjeli. Pa ni sami njegovi učenici. Mnogi od učenika su ga zbog toga napustili govoreći da je to tvrd govor koji nitko ne može razumjeti.“

Biskup je na kraju istaknuo kako je „Isus bio svjestan da slušatelji tada nisu kadri to razumjeti, ali mu je žao što mu ne vjeruju. Vjera se ne sastoji u tome da vjerujemo samo ono što razumijemo, samo ono što se uklapa u našu logiku, nego da vjerujemo Bogu kada i ne razumijemo i onda kada ne možemo shvatiti njegovo djelovanje. Isus će nazvati blaženima one koji ne vidješe ali vjeruju. Euharistiju ne možemo razumjeti. Isusa ne vidimo u hostiji koju primamo, ali mu vjerujemo. Vjerujemo da je istina ono što je on rekao i učinio. Vjerujemo da primanjem posvećene hostije primamo samoga Isusa. Od našega pristupa euharistiji zavisi i djelotvornost euharistije. Sveti Augustin je lijepo rekao: ‚Ako dostojno primamo Isusovo tijelo mi se pretvaramo u ono što primamo.‘ Postajemo sve sličniji Isusu. Neka ta istina postane naše iskustvo. Amen.“

Nakon misnog slavlja iz katedrale je krenula svečana Tijelovska procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom ulicama i trgovima grada Senja. Završila je blagoslovom s Presvetim u katedrali.

Misu su u zajedništvu s biskupom Križićem suslavili kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, domaći župnik preč. Richard Pavlić, kapelan vlč. Nikola Prša i vlč. Mario Kralj, a asistirao je đakon vlč. Bruno Lovaković.

U procesiji su, uz predvoditelja biskupa Križića i svećenike, sudjelovali brojni vjernici, ministranti, Gradska limena glazba, a baldahin su nosili senjski vatrogasci. Liturgijsko pjevanje tijekom svete mise i procesije animirao je katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića, uz orguljašku pratnju Milana Dučića.