Na početku slavlja biskup Križić je istaknuo da je nekoliko puta pohodio župnu crkvu u Aleksinici, ali je to prvi put da u njoj predvodi misno slavlje. Izrazio je radost zbog velikog broja mladih obitelji koje su s malenom djecom prisustvovale ovom misnom slavlju rekavši da su djeca blagoslov i budućnost Domovine i Crkve.

U homiliji je istaknuo da se „Ivan pokazao ljudima kao silan na riječi i na djelu. Mnogi su za njim pohrlili, a moćnici su ga se bojali jer su prepoznali da je on Božji čovjek i da neustrašivo ukazuje na grijehe onih koji su bili najodgovorniji za narod. U jednom trenutku ovi najodgovorniji šalju Ivanu svoju delegaciju koja dolazi s pitanjem: ‚Tko si ti?‘ Zanima ih je li on Ilija, ili možda Mesija koji treba doći ili je neki od velikih starodrevnih proroka koji je uskrsnuo. Međutim Ivan na sve odgovara: ‚Nisam.‘ A onda sebe definira kao ‚glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu.‘ Ivan sebe stavlja u drugi plan, a u prvi plan stavlja Isusa i želi da se svi usmjere prema Isusu. Zato kaže: ‚Među vama stoji netko koga vi ne poznajete. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.‘ Ovdje se očituje sva Ivanova veličina: on se maksimalno ponizio sa željom da što više istakne Isusa. Zbog ovoga će ga Isus nazvati najvećim od sviju koji su rođeni od žene. Ovdje vidimo kako se Božji kriteriji razlikuju od naših: u Božjim očima je velik onaj koji se znade poniziti, onaj tko je skroman. Zato je Isus sebe definirao kao slugu, a Marija se proglašava ‚sluškinja‘ Gospodnja. To se jasno iščitava iz Isusova proglasa na gori gdje se jasno vidi koje kategorije osoba Bog proglašava blaženima. Nažalost, ljudska logika se ovome danas najčešće smije. Za čovjeka našeg vremena veliki su oni koji imaju puno novca, koji su bogati, oni koji imaju političku moć i koji vladaju. Nažalost, to je ono što i danas mnoge ljude zanima. Ako je netko neka veličina i od njega se može imati nekakve koristi onda se oko njega obilazi, njemu se ulaguju, njemu laskaju pokazujući na izvan neizmjerno poštovanje. Međutim, prema drugoj osobi koja je skromnijeg stanja, koja ne zauzima neko uvaženo mjesto u društvu, bez obzira što može biti fina, poštena, dobra, požrtvovna, velikodušna sveta…, najčešće je prema njoj stav ignoriranja. Mnogi zbog toga proživljavaju neki kompleks kada nemaju nekih titula s kojima bi se drugima predstavili, pa zbog toga trpe uvjereni da malo vrijede. Ivan Krstitelj bez ikakvog kompleksa, naprotiv radosno, izjavljuje da on nije ništa, da nije dostojan činiti ono što su u tom vremenu radili robovi. Ivan je svjestan da je njegova najveća vrijednost ono što on nosi u sebi i da je sve drugo lažna vrijednost“, rekao je biskup Križić.

Nadalje je istaknuo da su Ivana Krstitelja prepoznali kao vjerodostojnog baš zbog njegove skromnosti, poniznosti i jednostavnosti. To su bile kvalitete s kojima je Ivan privlačio. Kod Ivanovog rođenja svi prisutni su se pitali: „Što li će biti od ovog djeteta?“ Nitko nije znao dati odgovor na ovo pitanje. Kod rođenja svakog djeteta nadolaze ova pitanja. Svi žele da novorođeno dijete uzraste o dobru i odgovornu osobu. To su iskrene želje, ali ne može se nikada znati kakva će biti stvarnost. Tu je najveća odgovornost roditelja i osoba s kojima dijete dolazi u kontakt. Dječje duše su kao vosak, u njih se može lako utisnuti kreposti, ali i mane. Zavisi što će se više djetetu utisnuti u njegovu dušu. Zato je važan odgoj djeteta u vjeri, a najbolji uzor su mu njegovi roditelji, zaključio je biskup Križić.

Misu je slavio u zajedništvu s domaćim župnikom Petrom Šporčićem i kancelarom i svojim tajnikom Mišelom Grgurićem.

Na kraju slavlja župnik Šporčić zahvalio je biskupu Križiću za pastirski pohod i upućenu riječ ohrabrenja malenoj župnoj zajednici u Aleksinici. Nakon mise biskup Križić zadržao se u druženju s vjernicima.