Biskup Uzinić na početku slavlja istaknuo je kako se ovoga zaslužnoga čovjeka sjećamo ne samo kao nekoga tko je u svome vremenu bio iznimno zaslužan za očuvanje bogate dubrovačke kulturne baštine, nego i kao čovjeka koji je svojim nesebičnim radom omogućio da je i mi danas baštinimo.

Beritić je bio čovjek koji se bavio prošlošću i proučavao je, ali je istodobno bio zagledan i u budućnost jer je želio da se spomenici kulture očuvaju i prenesu budućim naraštajima koji će doći nakon njega.

Stoga je on svojim djelovanjem i uzor od kojega se može učiti kako se voljenjem kulturne baštine voli i oplemenjuje čovjeka i društvo, a to se najbolje vidi i po njegovome životnome djelu: osnivanju Društva prijatelja dubrovačke starine koje je započelo s radom 1952. godine trajno brinući o čuvanju spomenika i tradicije. U pozivu na pokajanje i preispitivanje savjesti na početku mise biskup je uključio ne samo preispitivanje odnosa prema Bogu, bližnjima i sebi nego i prema baštini, što je također preispitivanje odnosa prema bližnjima odnosno budućim generacijama.

U propovijedi utemeljenoj na prispodobi o izgubljenome sinu iz Evanđelja po Luki (Lk 15, 11-24) biskup Uzinić isprepleo je svoje tumačenje evanđeoske poruke iz ove zgode sa životnim putem Lukše Beritića, potkrjepljujući je različitim biografskim podacima iz njegova života. Budući da nije mogao studirati povijest i od mladosti je morao boraviti van svoga rodnoga kraja školujući se za mornaričkoga časnika, Beritić je u toj fazi života donekle sličan mlađemu, izgubljenome sinu. Kada je jednom prigodom izbila pobuna na vojnome brodu na kojemu je zapovijedao, Beritić je suosjećao s potlačenim mornarima i dao im blagu kaznu što je, prema mišljenju njegovih nadređenih, bila nedopuštena popustljivost te je to 1940. dovelo do njegova prijevremenoga umirovljenja. Ta epizoda dobro prikazuje njegovu blagu narav, ali i moralnu čvrstinu koju je Beritić posjedovao čitavoga života. Ta je okolnost ustvari bila sretan obrat jer se on napokon mogao sasvim posvetiti učenju samoobrazujući se i proučavajući dubrovačku povijest. Nakon II. svjetskoga rata započinje finalna faza u njegovu životu, kada je on postao glavni pokretač i organizator zaštite spomenika ne samo u Dubrovniku, nego i na području čitave nekadašnje Dubrovačke Republike. Oko toga je bio praktički angažiran sve do svoje smrti. To je razdoblje u njegovu životu koje bi se moglo usporediti s ocem iz današnjega evanđelja: koji je u svojoj kući, siguran, opskrbljen, ima pogled na sve oko sebe i upravlja imanjem. Beritić tada poput dobra domaćina vidi daleko, i u prošlost, jer čuva kulturnu baštinu ranijih stoljeća, ali i u budućnost, jer tu kulturnu baštinu čuva stalno misleći na sve one koji će tu baštinu naslijediti.

Ono što nam ova evanđeoska prispodoba želi poručiti nije samo upućena onome izgubljenome sinu, nego i onome starijemu sinu koji je smatrao da se nije izgubio, a kako bi ustvari obojica, a tako ustvari i svi mi mogli postati milosrdni poput njihova oca. Kao primjer kako je Lukša Beritić u svome djelovanju bio blag, milosrdan i pun predanosti biskup Uzinić zaključio je citirajući iz Beritićeve biografije i jedan službeni dopis direktora Konzervatorskoga zavoda dr. Cvita Fiskovića iz 1965. godine koji potvrđuje kako je „Lukša Beritić od 1. lipnja 1946. godine do kraja prosinca 1962. godine obavljao dužnost i službu povjerenika Konzervatorskoga zavoda za zaštitu spomenika Dalmacije u Dubrovniku veoma savjesno i predano s najvećim poštovanjem i požrtvovanjem u punome radnom vremenu, a i pored toga, te iako nije dobivao stalnu mjesečnu ni nikakovu drugu plaću osim minimalne godišnje nagrade od ovoga Zavoda.“

Nakon mise položeni su vijenci na obiteljsku grobnicu Lukše Beritića koja se nalazi na groblju na Dančama te je izmoljena molitva za sve pokojnike iz obitelji Beritić koji s njime zajedno počivaju.

Lukša Beritić rođen je u Sustjepanu u Rijeci dubrovačkoj 20. veljače 1889. godine, a umro je u Dubrovniku 24. veljače 1969. godine. Beritićev otac bio je doseljenik iz Vrboske, a majka je potjecala iz sustjepanske obitelji Hanza. Bio je najstarije dijete u obitelji: mlađi brat Dinko postao je svećenik, a imao je i tri sestre. Godine 1917. vjenčao se s Gertrudom (Đinom) Nikolajević iz Tribunja s kojom je imao dvoje djece: kćer Dubravku-Bebu (1917.-2003.), također konzervatoricu spomenika, i sina Tihomila (1919.-1999.), liječnika i akademika. Po završetku C. i kr. mornaričke strojarske škole u Puli (1908.) bio je časnik u ratnoj mornarici Austro-Ugarske Monarhije i potom Kraljevine Jugoslavije. Nakon prijevremenoga umirovljenja 1940. isključivo se bavio dubrovačkom prošlošću, iako je još godinama ranije uz pomoć mlađih stručnjaka nadoknađivao izostanak sustavnog  obrazovanja. U 55. godini života događa se u njegovu životu veliki preokret te po prvi put počinje njegovo javno djelovanje. U prosincu 1944. postaje referent za zaštitu spomenika i zidine u Gradskomu narodnom odboru i predsjednik Sabirnog centra pokretnih spomenika. Od 1946. do 1962. bio je povjerenik Konzervatorskoga zavoda Dalmacije za Dubrovnik. Osnovao je Društvo prijatelja dubrovačke starine i bio njegov prvi predsjednik 1952. godine, a potom je izabran za doživotnoga počasnog predsjednika. Proučavanjem dubrovačke prošlosti, navlastito utvrda i vojnog naoružanja, kao što je spomenuto, bavio se od mladosti, ali se postavši konzervator bavio studioznim istraživanjem dokumenata u dubrovačkome arhivu, rukopisa pohranjenih u samostanskim arhivima, a povremeno je radio u arhivima Zagreba, Zadra i Beča. Kao povjerenik Konzervatorskoga zavoda Dalmacije za Dubrovnik neizmjerno je pridonio očuvanju i održavanju dubrovačkih zidina i povijesnih spomenika u gradu i na području nekadašnje Dubrovačke Republike. Posebnu je pažnju pokazivao prema spomenicima fortifikacijske arhitekture, ne samo dubrovačkim gradskim zidinama, nego i fortifikacijama Stona. Njegovim nastojanjem dubrovačka je općina Društvu prijatelja dubrovačke starine predala na upravljanje gradske zidine. Pisao je o urbanističkome razvitku Dubrovnika, Stona, Cavtata i Konavala, o dubrovačkomu fortifikacijskom sustavu, pojedinim gradskim spomenicima, o vojnoj organizaciji, a te svoje radove objavljivao je u stručnim listovima, časopisima i zbornicima diljem zemlje. Najpoznatija su mu djela: Utvrđenja grada Dubrovnika (1955., reprint 1989.), Urbanistički razvitak Dubrovnika (1958.), Stonske utvrde (1958., reprint 2010.) i Dubrovačka artiljerija (1960.).