Treći dan devetnice uoči blagdana bl. Marije Propetog

Suslavio je župnik Župe sv. Ivana Krstitelja u Županji vlč.  Robert Jugović. Treći dan devetnice bio je obilježen molitvom za sve bolesne, pa su svi koji osjećaju potrebu, uz prethodnu prijavu, mogli primiti sakrament bolesničkog pomazanja. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je župni zbor župe Svih svetih u Blatu pod vodstvom s. M. Danijele Škoro.

Na početku propovijedi, don Željko je zapitao nazočne vjernike jesu li razmišljali čega je čovjeka najviše strah. „Strah ga je uvijek od nečega nepoznatog, a često su nas u djetinjstvu znali strašiti: ‘Božje oko uvijek gleda, sakriti mu se ništa ne da’. Strah koji moramo imati je: što smo učinili sa svojim životom koji nam je Bog darovao. Mi ne bismo trebali imati straha od Boga ako ga poznamo, a trebali bismo ga s godinama sve više poznavati, ako se s njime družimo. Kada se bliže odlasku s ovoga svijeta, neki ljudi imaju strah. Strah može biti zbog promašenog života. Ako je naš odnos s Bogom samo računica: ja tebi molitvu, ja tebi svijeću, a ti meni ispuni želju, onda nažalost čovjek postaje svjestan da to nije odnos vjere prema Bogu i nema pouzdanje u duši i osjeća strah. Često ljudi imaju strah od ispovijedi, boje se iskreno se ispovjediti. U današnjem modernom svijetu, kojega smo dio, ljudi su pokušali ubiti osjećaj grijeha, da nije ovo grijeh, nije ono grijeh, ali mjerilo su zapovjedi Božje. Njih je Bog usadio u srce“, istaknuo je.

Don Željko je podsjetio na prvu zapovijed ‘Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene’, te istakao kako danas imamo druge bogove kojima se ja klanjamo kada imamo više vremena za svoj mobitel i Internet, a nemamo vremena moliti se Bogu. Zbog toga nismo povezani s Bogom, On nam je nepoznat i zato imamo strah. Trebamo biti svjesni da nam je Bog darovao život i biti Bogu zahvalni na tom daru.  Sve je manje smisla za žrtvu, zato je sve veći problem obiteljima tko će sada brinuti za starije. Nastoji ih se što prije smjestiti u dom jer tamo će se neko za njih brinuti. Tako je i s djecom. Tek što se rode, odmah u jaslice, vrtić, školu, naglasio je propovjednik.

Don Željko je istaknuo da je to zato jer ne želimo darivati svoje vrijeme, a moje vrijeme nije moje vrijeme – ono mi je darovano da radim i da Boga i bližnjeg ljubim. Blažena Marija Petković je vrijeme, koje joj je Bog darovao, darovala za druge, istaknuo je.

Isus nas ni u jednom trenutku nije ostavio same. Kada se rodimo, imamo krštenje. Kada počnemo govoriti i razmišljati, imamo ispovijed i pričest. Kada počnemo biti malo zreliji, imamo sakrament potvrde, a kada dođemo u zrelu dob i možemo razlučivati i prihvaćati žrtvu imamo sakramente svetog reda odnosno ženidbe. Ni u onome trenutku kada nam zdravlje popusti nije nas ostavio same jer nas treba, istaknuo je.

Don Željko je naveo jedno iskustvo iz svoga života, kao mladoga svećenika, kada ga je njegov župnik poslao u jednu obitelj koja je imala bolesno dijete koje je bilo nepokretno, ali kada je dijete vidjelo njega kako ulazi nasmiješilo se. Cijelo tijelo mu je bilo uzeto, ali dijete se radovalo susretu s Isusom. Tada se postidio i shvatio da mu je Bog darovao toliko toga, a da uopće nije bio svjestan tih darova.

Na kraju je don Željko potaknuo na spremnost prihvaćanja križa. Na križu Isusove ruke nisu prikovane, nego su raširene da te zagrli, da ti kaže: ‘Evo, do te mjere sam te volio’. On te voli sve do onog trenutka dok ne dođeš u vječnost. Ovom svijetu je vrlo važno davati upravo taj smjer, da nas Bog neizmjerno voli, da je prolio svoju krv na križu i da ne izgubimo svojom sebičnošću ono zašto je On umro, istaknuo je don Željko.

Poslijepodne je organiziran hodočasnički izlet brodicom iz Prigradice u Babinu, malenu uvalu gdje je blažena Marija Propetoga često znala odlaziti, najprije sa svojim ocem koji je tamo sa svojim radnicima molio krunicu, a kasnije i sama kada je odlazila učiti djecu vjeronauk i osnovnoškolske predmete. Uz Babinu je vezana i zgoda iz Marijina života, kada se vraćala u Blato, a more je bilo nemirno i mornari su se bojali veslati. Marija ih je uspjela ohrabriti i kad su izašli iz uvale, ona je ustala i blagoslovila more i motre se smirilo. Hodočasnici su krenuli u 14 sati te za vrijeme vožnje slušali svjedočanstvo o ovome događaju i molili. Po dolasku u Babinu posjetili su špilju Gospe Lurdske.