Tragove Božjeg milosrđa slijedili su splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić, mons. Pavao Banić, don Josip Periš, don Jozo Gojsalić, don Ranko Vidović, don Danko Kovačević, don Nikola Bodrožić Selak, don Luka Vuco i 240 hodočasnika.

Budimpešta, “kraljica Dunava”, grad je mnogobrojnih termi i bivša prijestolnica Ugarskog kraljevstva nastala spajanjem dva grada, Budima s desne i Pešte s lijeve strane Dunava. Te dvije strane obale spaja nekoliko mostova po kojima je Budimpešta i poznata. Hodočasnici su tako između ostalog vidjeli Citadelu, kraljevsku palaču, katedralu Sv. Stjepana, Parlament, Ribarsku tvrđavu i Matijaševu crkvu. Budimski dvorac s okolicom, obala Dunava, Andraševa avenija (Andrássy út) s Trgom heroja (Hősök tere) i Milenijska podzemna željeznica (najstarija u Europi) Unesco-va su svjetska baština.

Upravo u središtu starog kraljevskog grada Budima, u crkvi Sv. Matijaša, nadbiskup Barišić predvodio je euharistijsko slavlje. Pravi naziv te crkve je crkva Naše Gospe, ali se u narodu često koristi naziv crkva Sv. Matijaša koji je dobila u 15. stoljeću po kralju Matijašu, zaslužnom za njezinu tadašnju obnovu. Kralj je na tom mjestu održao oba svoja vjenčanja, što je dovelo do male tradicije da se tamo održavaju kraljevska vjenčanja, kao i krunjenja. Tijekom turske okupacije crkva je pretvorena u džamiju, što je i ostala do oslobođenja 1686. godine.

Osim rozetom iznad glavnog ulaza i krovom s obojenim pločicama, crkva se ponosi i vitrajima, Belinim tornjem, Marijinim portalom te grobnicom Bele III. i njegove supruge. Crkva je posebna jer osim svoje nebeske krune od 12 zvijezda Gospa nosi i zemaljsku krunu mađarskog naroda, onu sv. Stjepana.

Osvrnuvši se na bogatu povijest crkve u kojoj se slavi misa, a u koju je uključen i hrvatski narod, nadbiskup Barišić prisjetio se hodočasničkih postaja koje su za nama i primijetio kako je baš lijepo što se posljednja zajednička misa na tom putovanju slavi u nedjelju, dan kada Gospodinu na poseban način zahvaljujemo na svemu što nam je dano.

“Mogli smo vidjeti što je na ovim područjima značila i što danas znači povezanost života i vjere, kulture i evanđelja. Na svim ovim mjestima kroz molitve i razmišljanja razgovarali smo na hrvatskom jeziku, ali ono najvažnije, jeziku iskrena srca s Majkom Marijom, sv. Ivanom Pavlom II., sv. Faustinom Kowalskom, sv. Maksimilijanom Kolbeom i sv. Terezijom Benediktom od Križa koji su nas pratili na ovom putu. Zasigurno su nas dobro razumjeli. Došli smo blizu njihovih zemaljskih domova. Nadam se da smo dozvolili da se i oni nama duhovno približe”, kazao je.

Spomenuvši evanđelje dana u kojem Isus ozdravlja desetoricu, a samo jedan mu iskazuje ljubav i zahvalu te mijenja svoj život, upozorio nas je da se i nama može dogoditi da se sa hodočašća vratimo nepromijenjeni, a iskusili smo toliko toga. “Kada dođemo svojim kućama i među naše bližnje pozvani smo svjedočiti što nam se u proteklim danima dogodilo i tko nam je to učinio”, istaknuo je nadbiskup i dodao da je ovo duhovno iskustvo moguće produžiti i živjeti u svakodnevnici iskrenom molitvom. Na samom kraju zahvalio je svima koji su uložili svoje znanje i trud pri organizaciji tog hodočašća te svih hodočasnicima na raspoloživosti srca.

Nakon zajedničkog blagovanja, hodočasnici su se uputili prema Hrvatskoj. Duhovno i kulturno obogaćeni, u Split su stigli u kasnim večernjim satima.