U homiliji biskup je ustvrdio da su umrli oni kojih se nitko ne sjeća i koje nitko ne voli. Kazao je da nas današnji spomendan, a osobito naviještena Božja riječ uvjerava kako postoji jedan, Isus Krist koji svojom ljubavlju jačom od smrti pamti sve naše preminule, te oni u njemu pronalaze svoju puninu. Istaknuo je kako Isus u naviještenom evanđeoskom ulomku za umrlog prijatelja Lazara tvrdi da on spava. Isus pristupa preminulom čovjeku s božanskom istinom da smrt nije nestanak, nego stanje iz kojeg će se on Božjom moći probuditi na preobraženi život. Kad Lazarova sestra Marta kaže Isusu kako njezin brat ne bi umro da je on bio ovdje, ona svjedoči istinu da tamo gdje je prisutan Isus Krist nema smrti, jer je u njemu djelu moć jača i od smrti. Biskup je upozorio da Isus naziva Lazara prijateljem i protumačio kako se u prijateljstvu po međusobnom povjerenju ostvaruje duboka i snažna duhovna povezanost između dviju osoba, te je prijatelj spreman i umrijeti za svoga prijatelja u uvjerenju da time ne gubi život, nego ga dobiva na višoj razini. To je učinio Isus Krist kad je prihvatio za nas umrijeti na križu te božanskom snagom oduzeo moć smrti, ostvario za nas pobjedu. Svaki koji vjeruje u njega ulazi u dinamizam najdublje prijateljske povezanosti s njime te nad njim smrt nema više moć. Stoga Isus uvjerava Lazarove sestre: «Ja sam uskrsnuće i život: Tko vjeruje u me, živjet će, ako i umre. I nijedan koji živi i vjeruje u me, neće umrijeti dovijeka». Što Isus Krist na našem smrtnom času bude prisutniji u nama, to će smrt imati manje moći nad nama, ustvrdio je biskup.
Povezujući navedenu istinu s naviještenim prvim čitanjem iz Knjige Mudrosti, biskup je kazao kako sveti pisac, pobožni Židov živi u Aleksandriji s ljudima upućenima u grčku filozofiju te na tragu platonske misli vjeruju u besmrtnost duše iz njezine metafizičke kvalitete. Za razliku od njih, vjerni Židov je pravednik koji vjeruje da se Božjom moći nadvladava smrt. Starozavjetni mudrac uvjerava svoje čitatelje kako čovjekova zrelost nije u proživljenim godinama, nego u kreposnom životu i povezanosti s Bogom. Biskup je zaključio kako je svakodnevno nastojanje da svjesno i duboko budemo povezani s Isusom Kristom časnim i poštenim životom najbolji način na koji se uzdižemo iznad moći smrti te postajemo dionici Božjega svijeta. Pozvao je nazočne da potaknuti Božjom riječju ne razmišljaju o smrti s ljudskih polazišta, nego da kroz povjerenje u Isusa Krista, kroz duboku duhovnu povezanost i prijateljstvo s njime, budu dionici iskustva kako biološko-tjelesna smrt nije kraj našeg postojanja, nego odlaganje prolaznosti i svega onoga što nam priječi istinskom životu pogledati u lice.

Nakon popričesne molitve biskup, svećenici i vjernici u procesiji glavnim trgom uz pratnju svih katedralnih zvona u počast preminulih, sišli su u kriptu Katedrale gdje su predstavnici pojedinih slojeva građana Požege uputili molitvu Bogu i položili svijeće za sve preminule svećenike, redovnike, nositelje vlasti, članove crkvenih i građanskih udruga i društava, napose za poginule u Domovinskom ratu te sve one koji su ondje pokopani. Na svršetku molitve biskup Antun je poželio da pokojnima svijetli svjetlost vječnoga života u gradu Boga Živoga, a nazočnima puno utjehe u nadi da je ljubav Božja toliko moćna da je privukla u svoj vječni zagrljaj sve one koji su prošli kroz tamu smrti. Zahvalio je nazočnima što su sudjelovali na ovom slavlju i spomenuli se svojih preminulih sugrađana.